POLEMIKA

VOJISLAV MAZZOCCO ODGOVARA JURICI PAVIČIĆU Zašto svi učitelji ne bi smjeli imati iste plaće

    AUTOR:
    • Vojislav Mazzocco

  • OBJAVLJENO:
  • 14.12.2019. u 16:02

Zagreb, 251119.
Prosvjed Hrvatska mora bolje na Trgu bana Jelacica u organizaciji osnovnih i srednjih skola sa zahtjevom da se zaposlenima u obrazovanju povecaju koeficijenti slozenosti poslova za 6,11 posto.
Na fotografiji: pun trg prosvjednika.
Foto: Dragan Matic / CROPIX
Dragan Matic / CROPIX

U anegdoti koju koristi Jurica Pavičić kriju se tri problema školstva koje ne prepoznaje ili prešućuje jer mu se ne uklapaju u tezu o nemogućnosti mjerenja kvalitete nastavničkog rada

Za nekog nemaštovitog poput mene velika je čast da ga se predstavi kao rodonačelnika neke ideje, pa bila to i ideja o plaćanju nastavnika prema rezultatima njihovoga rada, kako je to učinio cijenjeni kolega Jurica Pavičić. Ta ideja, nažalost, nije izvorno moja. Brojni su znanstveni radovi napisani na tu temu, razne su metode predložene, neke i usvojene, pa se i upotrebljavaju.

Jurica Pavičić u svom tekstu “Kako izmjeriti rad nastavnika” za primjer nemjerljivog rada nastavnika uzima anegdotu glumca, srednjoškolskog barabe, kojeg je nastavnik samoinicijativno prijavio na audiciju za glumačku akademiju i tako od nekoga tko se jedva provlačio kroz školu stvorio uspješnog glumca koji ne mora privezivati jahte, nositi duple s mlijekom, niti izbacivati iz diska. To je zaista lijep potez nastavnika koji je prepoznao talent, izašao iz učionice i napravio nešto veliko za svog đaka.

Tri problema školstva

Međutim, u toj anegdoti kriju se tri problema hrvatskog školstva koje Pavičić ne prepoznaje ili prešućuje jer mu se ne uklapaju u tezu o nemogućnosti mjerenja kvalitete nastavničkog rada.

Prvi problem je toliko očit da mi je pomalo neugodno ukazivati na njega, a sastoji se u tome da su zakazali svi nastavnici, od učitelja ili učiteljice u nižim razredima, preko nastavnika hrvatskog jezika i razrednice, do voditelja školske dramske skupine, koji nisu prepoznali talent kod dječaka i pomogli mu da se pronađe u nečemu što mu nesumnjivo leži. Dakle, na jednog nastavnika koji se dodatno potrudio imamo desetak onih kojima se živo fućkalo kakva će biti životna sudbina njihovog učenika. Zahvaljujući krajnje nepravednom sustavu plaća, nepravednom jer ne vrednuje rad nego diplomu, jednako su plaćeni i oni čiji posao završava ispitivanjem o boji Juditinog prstena i oni koji se trude kod učenika pronaći jedinstvene kvalitete.

Drugi problem je prezir prema radno intenzivnim, manualnim zanimanjima. Anegdotalni Pavičićev nastavnik je svog učenika spasio od nošenja tacne, privezivanja jahte, slaganja cigli, šalovanja, popravljanja osigurača, krojenja, odčepljivanja odvoda ili mijenjanja slavina, lijepljenja cipela, masnih ruku automehaničara. Šteta je, mogu se složiti, nekoga tko ima dara za glumu ili fiziku osuditi da pakira ribu u hladnjači, no to ne znači da je taj posao manje vrijedan ili da neki od poslova koje sam nabrojio ne donose sigurniju i udobniju egzistenciju od glumačkog poziva. Iz tog se problema Pavičić pokušava izvući primjerom “učenika zanatske škole iz delinkventne i socijalno problematične obitelji” koji je navlačenjem na mršavu trojku postao solidan montažer klime. No time je prezir prema zanatima samo dodatno naglasio. Ona su, eto, rezervirana za djecu delinkventnih i socijalno problematičnih obitelji. Ne bi trebala biti, ali kod Pavičića jesu, jer po njemu u “bolje” škole dolaze ponajprije djeca iz sudačkih i liječničkih obitelji, iz domova punih knjiga, sva su briljantna i fokusirana. Među njima, kao, nema delinkvenata ni djevojaka kojima se zalomila trudnoća, u njihovim obiteljima nema pijanih očeva i majki, nose se kravate za nedjeljnim ručkom, a u pauzama od kazališnih premijera raspravlja se o Fukuyami ili Schopenhaueru.

Treći problem je odbijanje i same pomisli na ocjenjivanja rada nastavnika, i to onog rada za koji su plaćeni. Posao nastavnika grčkog je od učenice koja je u klasičnu gimnaziju došla znajući prepoznati alfu i omegu, što je naučila na vjeronauku, i deltu i sigmu s matematike, stvoriti nekog tko može tečno pročitati i razumjeti prvo pjevanje Ilijade, ali i bez Klaićevog rječnika sebi prevesti pojmove iz biologije, kemije, medicine, arhitekture. Ako to ne napravi, taj nastavnik nije obavio svoj posao, ma koliko dobro ta učenica znala da bi u određenim godinama života trebala otići na mamografiju ili da je razumno nemati karijes na donjoj trojci. Jednako tako je posao nastavnika geografije naučiti mladca kojeg su počeli drmati hormoni da u Hrvatskoj postoji više od jednog Benkovca, da se Istanbul prostire na dva kontinenta i da je Bosut toliko spor da zbog vjetra ponekad teče uzvodno. Mogao bih tako nabrajati za svaki predmet u cijelom obrazovnom sustavu, ali za to nema potrebe. Postoji jasan popis znanja i vještina koje nastavnici trebaju prenijeti učenicima, neka su svakodnevno korisna, neka graniče s besmislenošću, ali posao učitelja je da ih učenici znaju na koncu godine ili školovanja. Ako ne znaju, učitelj nije obavio svoj posao. Nije problem ako ne zna jedan, dvoje ili troje. Gadno je ako iz škole generaciju za generacijom izlaze učenici nesposobni najjednostavnije misli zapisati u deset prostoproširenih rečenica ili ni za živu glavu ne mogu pogoditi da žuto-zelena žica u zidu služi za uzemljenje. Njihovi nastavnici, koliko god to neugodno zvučalo, ne zaslužuju ni crkavicu kojom ih Ministarstvo obrazovanja održava na životu.

Znanje i vještine

Jednaka plaća za dobre, loše i izvrsne učitelje je uvredljiva za one koji se trude, a nagrada je onima koji su se prestali truditi kad su u ruke primili tuljac s diplomom. Ne zaslužuju jednako, a da bismo odredili koji zaslužuju više, a koji manje, moramo imati alat. U mom prijedlogu to su standardizirani testovi na početku, u sredini i na kraju školske godine. Prvi za mjerenje početne razine znanja i vještina, drugi kao putokaz na čemu treba više raditi, treći za ocjenjivanje uspjeha učenika. I nastavnika. Pavičić pogrešno zaključuje da će u takvom sustavu “svi MIOC-ovi profesori biti bogati k’o knezovi, a oni iz obrtničko-tehničke škole jesti kruh i margarin”. Pogrešno, jer se mjeri napredak od početne točke prema jasno definiranom cilju, a cilj nije jednak za matematičku gimnaziju i za dimnjačarsku trogodišnju školu. Dapače, ako nastavnik proizvede boljeg dimnjačara, nego njegov kolega matematičara, zaslužit će i veću plaću. Jednostavno k’o pekmez, napisao bi cijenjeni kolega Pavičić, a nije ni najmanje. Komplicirano je, traži ozbiljan rad pedagoga, metodičara i statističara. I još više od toga, traži odustajanje od anegdota, maštarija o tome da smo svi jednako dobri te da zaslužujemo jednako radili dobro ili štetu.

Izdvajamo