SUBOTNJA MATINEJA

Vrijeme kad domovinu mogu spasiti jedino oni koji su je spremni izdati

Ian Kershaw, najvažniji Hitlerov biograf, istražuje razloge njemačkog ustrajavanja na ratu, nakon što je u ljeto 1944. već svakome razumnom bilo jasno da je kapitulacija neizbježna

Dana 9. svibnja 1945, odmah u petnaest do jedan po ponoći, u Karlshorstu, predgrađu Berlina, u nekadašnjoj menzi škole vojne inženjerije, gdje je tad bio štab sovjetskog maršala Žukova, potpisan je u pet primjeraka dokument o bezuvjetnoj njemačkoj kapitulaciji. Jutro ranije iz Flensburga su u američkom vojnom zrakoplovu doletjeli feldmaršal Wilhelm Keitel, general-pukovnik Hans-Jürgen Stumpff i admiral Hans-Georg von Friedeburg. Ostavljeni su da cijeli dan čekaju, sve dok oko pola jedanaest nije stigla sovjetska delegacija, koja je uz britansku, američku i francusku prihvatila akt kapitulacije, koja je prvobitno već potpisana 7. svibnja, ali su je Sovjeti iz formalnih razloga odbili prihvatiti.

Kada je ušao na ceremoniju predaje, Keitel je podigao feldmaršalsku palicu u znak pozdrava. Saveznički predstavnici, maršal Žukov, britanski zrakoplovni maršal Arthur W. Tedder, francuski general Jean de Lattre de Tassigny i američki general Carl Spaatz nisu mu otpozdravili. Bio je to znak da Keitelu odriču vojničku čast - za što su doista imali razloga - koju će mu godinu i pol kasnije odreći i sud na Nirnberškom procesu kada ga osudi na smrt vješanjem.

Trenutak zatim Keitelu je ispao monokl. Vratit će ga kada na poziv maršala Žukova bude potpisivao kapitulaciju u pet primjeraka. Nijemci će se zatim povući s ceremonije, a u sovjetskoj će režiji započeti savezničko slavlje uz pjesmu i ples. Večeru će im donijeti u sobu, bez diskriminacije u jelu i piću, tako da će Keitel, Stumpff i Von Friedeburg imati kasnu večeru - ili rani doručak - uz ruski kavijar i francuski šampanjac. To je jedna od onih povijesnih činjenica, koje, možda, nisu od značaja za budućnost svijeta, ali će čovjek o njima misliti: Keitel je popio šampanjac nad petim primjerkom akta o kapitulaciji.

Od ponoći po britanskom vremenu - sat ranije od vremena koje je pokazivao Žukovljev berlinski sat - utihnula su oružja na svim frontovima, ali je Treći Reich nastavio postojati sljedećih petnaest dana. Toliko je, naime, u Flensburgu nastavila s radom vlada admirala Karla Dönitza, kojemu je Adolf Hitler zavještao ono što je na čas njegova samoubojstva ostalo od Njemačke. Njezin suverenitet bio je, prema savezničkoj odluci, ograničen na malenu flensburšku enklavu, po kojoj su se ministri vozali u velikim crnim mercedesima i raspravljali o pitanjima zastave - budući da su im saveznici zabranili svastiku - Hitlerovih slika u javnim prostorijama, rekonstrukciji kabineta, uvođenju ministarstva za vjerska pitanja i slično. Sastajali su se svakoga jutra u deset, s tim da su iz svojih soba morali donijeti čaše i šalice.

Nedostajao im je samo Keitel, koji je već 13. svibnja uhićen. Bilo je tako sve dok 23. svibnja admiral Dönitz, general Von Friedeburg i general pukovnik Alfred Jodl nisu pozvani na parobrod Patria, na kojem se nalazio privremeni saveznički stožer. Došli su svako u svom crnom mercedesu, Dönitz je bio u paradnoj uniformi i s palicom sa zlatnim vrškom, da bi im američki general bojnik Lowell W. Rooks kratko rekao: “Dobio sam upute da vam priopćim kako je vrhovni zapovjednik, general Eisenhower, u suglasnosti sa sovjetskim vojnim zapovjedništvom, odlučio da se od danas djelatna njemačka vlada i vrhovno zapovjedništvo oružanih snaga trebaju zadržati u pritvoru, a dio njezinih članova tim činom postaju vojni zarobljenici. Na taj se način djelatna njemačka vlada razrješava svih dužnosti.” Tako je završio Treći Reich.

Četrdeset dana ranije u bombardiranom je Berlinu Joseph Goebbels svoje drugove bodrio da ne posustaju i da vode računa o svome držanju, jer da će, govorio im je, za stotinu godina biti snimljen film u kojemu će biti riječi o herojskoj obrani Njemačke i Europe i o veličini njihove žrtve, te da će tad biti na ispitu držanje i ponašanje svakoga ponaosob. Mislite o svojoj ulozi u tom filmu! (O ovim Goebbelsovim riječima čitatelj često misli u posljednjih nekoliko godina, slušajući i čitajući revizioniste i negacioniste kako prepravljaju povijest iz 1945.)

Knjigu “Kraj” britanski je povjesničar Ian Kershaw započeo pitajući se zašto je Drugi svjetski rat toliko potrajao i zašto su se Nijemci tako odlučno borili, premda je najkasnije u ljeto 1944. bilo posve izvjesno da su izgubili rat. Učenik njemačkog povjesničara Martina Broszata, koji je stvarao okvire za proučavanje povijesti Trećeg Reicha te je u istraživanja prvi uvodio iskaze običnih ljudi, sve u nastojanju da dođe do odgovora što je to navelo Nijemce da potonu u barbarstvo, Kershaw je napisao kapitalnu dvotomnu biografiju Adolfa Hitlera. Prijevod prvog toma - prevoditelj Vlado Opačić - izašao je u izdanju zagrebačke Vizure, koja je nakon toga netragom nestala, te smo drugi tom mogli čitati samo na srpskom, u izdanju Utopije i prijevodu Dejana Ristića.

Kershaw se Hitlerom sveobuhvatno bavio, posvetivši pažnju njegovoj osobi, intelektualnim interesima, privatnim ambicijama i socijalnim vezama, jednako kao i njegovom političkom djelovanju. Osim što je temeljit u svojim istraživanjima i neobično akribičan u pisanju, Kershaw se služi nekim za povjesničara atipičnim spisateljskim strategijama, nastojeći da svoj materijal, uza sve nužne tehničke pojedinosti, fusnote i sl, organizira u uzorno ispripovijedan tekst. Osim što na taj način svome čitatelju olakšava pristup materiji, Kershaw stvara okvir za interdisciplinarni postupak predmetu svog istraživanja.

U knjizi “Kraj”, koju je u prijevodu Ive Karabaić objavio V.B.Z., autor se bavi razdobljem od neuspjelog atentata na Hitlera, s kraja srpnja 1944, do njegova samoubojstva i kratkotrajne vladavine admirala Dönitza. U tom razdoblju, koje je za njemačku vojsku bilo beznadno izgubljeno i preokret je bio nemoguć i racionalno nezamisliv, poginulo je više civila nego u svim prethodnim ratnim godinama. Ukupni broj stradalih u savezničkim bombardiranjima bio je 400.000 mrtvih, 800.000 ranjenih te 1,800.000 razrušenih domova, dok je na evakuaciju prisiljeno 5,000.000 Nijemaca. Tokom sovjetske ofanzive, započete u siječnju 1945. smrtno je stradalo 500.000 Nijemaca. Da je kojim slučajem uspio atentat na Hitlera, pa da je rat neposredno zatim okončan, preživjelo bi pedeset posto od ukupno poginulih 5,300.000 njemačkih vojnika. Prema kraju rata svakog je mjeseca ginulo 300.000 do 400.000 Nijemaca.

Kershaw na početku knjige postavlja pitanje zašto se nakon propalog atentata nije dogodio nijedan, čak ni simbolični, pokušaj pobune protiv Hitlera među najvišim i visokim civilnim i vojnim dužnosnicima Trećeg Reicha. Zašto nitko nije digao glas protiv njegovog bezumnog ustrajavanja na krvoproliću? Zato što su vjerovali u čudo, u preokret i u konačnu pobjedu, ili su razlozi bili drugi? Zašto se obični Nijemci nisu, makar i simbolički, pobunili? Zašto je bilo mnogo onih koji su na kraju aktom samoubojstva pošli za Hitlerom, a prethodno nije bilo onih koji bi makar na isti način, aktom samoubojstva, krenuli protiv njega? Zašto se ni na samom kraju rata, dan ili dva prije ulaska saveznika u razrušene gradove, nitko nije bunio? Osim ponegdje žene, te u Kölnu, i jedino u Kölnu, u višednevnoj samoubilačkoj partizanskoj borbi nekoliko partizanskih skupinica?

Kershaw na kraju ne daje odgovor na postavljena pitanja. To i nije posao pravog povjesničara, kao ni pripovjedača. Umjesto njega govore svjedoci, upitani i neupitani. Najčešći odgovor vojnika, bivših nacista, ali i onih koji uopće nisu bili nacisti, na pitanje zašto se nisu pobunili, svejedno je li im ono postavljeno neposredno nakon rata ili mnogo kasnije, bilo je: zato što bi to u ratnim okolnostima bio čin izdaje! Većina se, dakle, nije pobunila iz razloga koji bi se ukratko mogli nazvati - domoljubnim. Nijemci su lako pristali na Holokaust, čak i ako istrebljenje Židova nisu zdušno podržavali, ali nisu mogli pristati na izdaju domovine. Nijemci su bili domoljubi, i zato se Hitler morao ubiti, pa da Njemačka napokon padne.

Ono što proizlazi iz knjige Iana Kershawa isto je što je proizašlo iz sudbine Thomasa Manna. On se, zagovarajući iz Amerike bombardiranje Njemačke i uništenje Hitlerova režima, odlučio na izdaju. I to je precizno i pomno objasnio. Izdaja domovine ponekad je vrlina. U Njemačku se nikad nije vratio, umro je u tuđini, a ona mu ni nakon rata, sve do vrlo temeljite denacifikacije zemlje, nije bila u stanju oprostiti. I onda, na čijoj je strani vrlina: na strani Thomasa Manna ili na strani Wilhelma Keitela pa i admirala Karla Dönitza, koji su bili svjesni masovni ubojice i nikad im nije na um palo da bi možda za spas domovine vrijedilo biti njezin izdajnik.

Izdvajamo