Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ušao je u politiku kao sljedbenik četničkog vojvode Vojislava Šešelja i nitko ne treba očekivati da će jednom promijeniti svoju ideološku matricu. Zato je Vučićev govor na Kosovu, u kojem je veličao zločinca Slobodana Miloševića, a poraze njegove politike opravdao “lošim procjenama”, normalan kontinuitet ideologije još od Ilije Garašanina i “Načertanija”, preko Miloševića pa do Vučića. Ništa se nije promijenilo, i neće, osim što je današnja Srbija slaba i siromašna, pa može prijetiti, ali ne i razarati kao u 90-ima.
Ali ako je povijest učiteljica života, sudeći po Vučićevu govoru, trebao bi ići na dopunsku nastavu.
“Nema nas više ni na Kosovu polju gdje je mnogo toga počelo, i to ne zato što su Hrvati, muslimani ili Albanci bili jači i hrabriji od nas, već zbog toga što nismo razumjeli poziciju Srbije i svijeta, zbog toga što nismo shvatili da nismo sami na svijetu i da se bez svijeta ne može. Milošević je bio veliki srpski lider, namjere su mu svakako bile najbolje, ali su nam rezultati bili puno lošiji. Ne zato što je on to želio, već zato što želje nisu bile realne, a interese i težnje drugih naroda zanemarili smo i podcijenili. I zbog toga smo platili najvišu i najtežu cijenu”, izjavio je on.
Dvjesto tisuća leševa i nekoliko milijuna nasilno raseljenih rezultat su najboljih namjera u Vučićevu svijetu. Vučićevi istupi ne mogu iznenaditi nikoga tko iole sustavno prati događanja u Srbiji. On je srpska verzija Aleksandra Lukašenka i Tayyipa Erdoğana, predsjednika sultana, koji iz dana u dan najavljuje nove radne pobjede i otvara fiktivna radna mjesta, a kontolirani mediji sve koji se ne slažu opisuju izdajnicima srpstva. Svi njegovi prethodnici su griješili, a Vučić se sada svim silama trudi popraviti koliko se može. Srbija je okružena NATO-om, zlim Hrvatima, pokvarenim Albancima, Crna Gora, Bosna i Makedonija također nisu čiste, a Srbija se samo brani, kao što je uvijek radila, nevina i dobra.
Takva politika zasnovana na principu “mi=dobri, ostali=loši” permanentno treba neprijatelje, a, realno, velika većina stanovništva u Srbiji ne prihvaća normalizaciju odnosa s Kosovom. Zato je Vučić nedavno otvorio užasno opasnu priču o teritorijalnim kompenzacijama, sjever Kosova za tri općine s albanskom većinom na jugu Srbije, ali kada je shvatio da (za sada) nema razmjene teritorija, morao je pokazati da je još uvijek vožd, pa je otišao na Kosovo, a mediji su od njega opet napravili epskog junaka. U stvarnosti, nije mu prijetila nikakva pogibelj, osim što su neki Albanci zapalili gume na cesti i psovali. Ali, Vučić je postigao cilj - opet se predstavio zaštitnikom Srba, kao što je, recimo, napravio i početkom kolovoza, kad je meta bila - Hrvatska. Prije malo više od mjesec dana usporedio je današnju Hrvatsku i nacističku Njemačku i rekao da je “Hitler htio svijet bez Židova, a Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba”. Koliko mu se treba vjerovati pokazuje podatak da je u veljači izjavljivao da Hrvatska i Srbija moraju surađivati kao Švedska i Norveška, i da je svojim ministrima naredio da ni na koji način ne uvrijede hrvatske dužnosnike, a onda u istu rečenicu stavio Hrvatsku i Treći Reich.
To je Vučić i s time treba živjeti.
Međutim, i u Srbiji ima onih koji nisu sretni kad Vučić uzvisuje Miloševića. “Satrapa koji je umro u zatvoru, a pokopan noću u dvorištu on naziva državnikom”, glasi jedan od komentara na internetu. Nažalost, puno ih je više koji Miloševiću zamjeraju isto što i Vučić - zato što je izgubio ratove, a ne jer ih je počeo.