Kad jedan tako mlad život iznenada, ali zauvijek napusti zemaljsko prebivalište i to pod još uvijek 'nerazjašnjenim' okolnostima, nema tih riječi koje bi ublažile duševnu bol njegove obitelji. Naravno da reakcija javnosti nije izostala, jer će svaki normalan čovjek zamisliti sebe ili člana svoje obitelji kao mogućeg slijedećeg na popisu nepovratno otpisanih, zbog nemara zdravstvenih radnika, igranja 'pokvarenog telefona' dispečera ili kompletnog zdravstvenog sustava koji očito nikad nije funkcionirao po principu Hipokratove zakletve nego zakletve tko jači, taj kvači.
Da bi čovjek postao jači i da bi se za njega mnogi zakvačili, mora imati određeni status u društvu. Uz status se vežu i ostale privilegije. Iako nama to ne djeluje prirodno, povijest nas dokazno uvjerava da je oduvijek bilo tako. Naša želja da izjednačimo privilegije barem što se tiče zdravstvene skrbi, ostala je za većinu ljudi samo puka fantazija. Mislim da je krajnje vrijeme da se okanimo biti fantazisti i postanemo realisti. Naše osobno zdravlje često ovisi i o vlastitoj educiranosti, jer na taj način pomažemo sebi, a posebice drugima u kritičnim trenucima. Jer, dobro educirana osoba itekako može 'zamijeniti liječnika' dok stručni kadar ne preuzme pacijenta.
Ako želimo prekinuti živjeti u podvaljenoj idealističkoj laži, prekinimo se zavaravati da novcem koji izdvajamo za zdravstvenu zaštitu imamo sva prava istovjetnog pristupa pacijentu. Kakvim kanalima putuje naš novac i za što se ustvari koristi, način osobne provjere nam je obustavljen. To je princip uzmi ili ostavi. Namjeravamo li biti liječeni, što ne podrazumijeva i izlječenje (uvijek treba imati u glavi kako liječnik ipak nije i svemoguć), sigurno nećemo odbiti novčanu pripomoć zdravstvu. Sustav je fantastično složio pravila ponašanja za bolesne. Mi novčano pomažemo sustavu, da bi sustav imao volju baviti se našim bolestima. Više novca, veća motivacija, ali ne garantira i dobru liječničku demonstraciju. Možda jedino onima čiji društveni status može ugroziti nastavak nečije karijere, ako se potkrade pogreška.
Zato za takve dežura visoko kvalificirani kadar, a kola Hitne pomoći opremljena su bolje od nekih operacijskih sala. Tu se svaka sekunda zakašnjenja ili nemar jako skupo plaćaju. U takvim se slučajevima ne prihvaća riječ nema liječnika ili lijeka, baš sada nijedna kola nisu na raspolaganju, krši se zakon nogama i rukama… jer, tada je u pitanju život uglednog građanina. Ispada, kako ugledni građanin ne smije umrijeti, kako se za njega mora pronaći mogućnost spasa. U slučaju životne opasnosti uglednog građanina nijedan ministar zdravstva neće tvrditi prije završetka istrage: 'Sustav nije zakazao, postupljeno je prema hrvatskoj regulativi i prema standardima… pacijenti umiru, to je realnost života'. Razlog jasan. Tko te postavi, taj te skine.
Na malom 'neuglednom' čovjeku može se primijeniti sistem APP-a, lošiji zdravstveni kadar, često i priučeni (razni tečajevi i sl.), Bog dao, Bog uzeo. Regularna smrt. Nećemo valjda ministra kriviti za nečiju bolest? On je čuvar sustava, a ne nečijeg života. Kakve on ima veze s propustima Hitne pomoći? On je svoje rekao. Hoće li njegove izjave poreći hrabri ljudi, naravno s vrlo čvrstim dokazima ili će sve otići u vjetar, budno će pratiti oni koje zanima zdravstvena politika. A zanima nas sve, jer svi smo dio tog misterioznog sustava. Politika i bijela kuta dva su različita svijeta, pa njihov spoj unosi razdor i među liječnike i među pacijente. Ne zaboravimo, liječnik svakog pacijenta gleda istim očima, a politika je očito razroka.
Moja prognoza:
Ovaj tužan odlazak Mattea otvorit će Pandorinu kutiju zdravstvene politike!