Sporazumom između dva premijera, grčkog Aleksisa Ciprasa i makedonskog Zorana Zaeva, napokon je nakon tri desetljeća riješen spor oko imena Makedonije, vjerojatno jedan od najtežih, a istodobno najbizarnijih problema koji su se pojavili na tlu Europe i koji je imao tako velike štete po sudbinu jedne države. Svakako nema jamstva da će se sporazum i primijeniti jer postoje protivljenja u obje države, iz suprotnih razloga. Ali kako je problem bio iracionalan, štetan, a dvije strane čvrsto zakopane u svojim stavovima, nije bilo lako ni pronaći obostrano prihvatljivo rješenje. Taj problem nije uspjela rješiti niti jedna grčka ni makedonska vlada do sada.
A sada, kad su Zaev i Cipras smogli hrabrosti i postigli sporazum, oporba u Makedoniji i Grčkoj se buni. A ta oporba je, dok je bila na vlasti, i zakuhala cijeli problem. Čini se da oni intimno žele da se ovo rješenje provede, da se ova tema zauvijek ostavi po strani, a kritike prema tom rješenju mogu im donijeti nešto veću potporu među nacionalistima.
Sada je na potezu Europska unija koja je iskoristila gotovo 20 godina staro pitanje imena kako bi Makedoniju, nekada najnapredniju državu regije na putu prema EU, kojoj je i sadašnja punopravna članica Hrvatska gledala u leđa, zakočila na tom putu.
Sve je počelo kada je Makedonija nakon početka raspada bivše Jugoslavije postala neovisna država, a Grčka je korištenje imena Makedonija nazvala ni manje, ni više nego teritorijalnim pretenzijama jer u Grčkoj postoji regija koja ima isto ime. Na obje strane to se pitanje stalno koristilo za izazivanje nacionalističkih strasti. Što bi više Grci prosvjedovali protiv imena Makedonije, to bi više Makedonci takvo ponašanje susjeda shvaćali kao negiranje njihova identiteta. Umjesto olakšanja dolazilo je do otežavanja rješenja. Jer, kada su vlade javno i čvrsto iznosile stavove zbog kojih su i mobilizirale mase, onda je i jednoj i drugoj strani postalo nemoguće popustiti čak i kada su same znale da je takav stav iracionalan i štetan.
I tako spor traje gotovo 30 godina. Iako se radi o sporu dviju država, samo je jedna plaćala cijenu tog spora. Makedonija je izgubila godine u procesu pristupanja NATO-u i EU, iako su i u jednoj i u drugoj organizaciji nekoliko puta potvrdili da je ta država ispunila sve druge potrebne uvjete.
EU i NATO su sami stvarali dojam da je pitanje imena jedina prepreka. Sada moraju dokazati da su mislili ozbiljno i otvoriti pregovore u slučaju EU i početi postupak prijema u NATO. Ako to ne naprave, i EU i NATO će još jednom dokazati da nisu vjerodostojni kada govore o proširenju i da ne misle ozbiljno kada kažu da žele vratiti vjerodostojnost procesu proširenja i politici prema zapadnom Balkanu. Štoviše, Bruxelles će time još jednom dokazati da uopće nema osjećaj odgovornosti za stabilnost regije u koju je toliko ulagao do sada. Ponekad su političke odluke za stabilnost vrjednije od financijskih sredstava koja se negdje investiraju.
Kašnjenje Makedonije u procesu pristupanja NATO-u i EU, u vrijeme kada se ponovno javljaju ideje o podjeli Kosova i podjeli Bosne i Hercegovine, može utjecati na destabilizaciju cijele regije i povećati tenzije s ciljem ponovnog prekrajanja granica. Uloga drugih međunarodnih faktora u regiji, a misli se prije svega na Rusiju i Tursku, nije više potpuno usklađena s onom NATO-a i EU kako je bilo nekada.
Zanimljivo je da je Makedonija zapravo jedina država na području bivše Jugoslavije koja nema niti jedan otvoreni granični spor sa susjedima. A EU i takva pitanja sada stavlja u prvi plan kao uvjet za napredak drugih država prema članstvu.
I za EU je bitno da napokon pokrene pristupne pregovora s Makedonijom koja je davno, još prije sedam godina, ispunila sve uvjete. Europska komisija je u strategiji o proširenju na zapadni Balkan prije par mjeseci prvi put spomenula i indikativne vremenske rokove za najnaprednije države u tom postupku, a to su Crna Gora i Srbija, koje bi mogle završiti proces pristupa EU do kraja 2025. godine. Nakon toga je Europska komisija, u paketu proširenja i izvještajima o napretku, krajem travnja za Albaniju i Makedoniju dala preporuke o otvaranju pristupnih pregovora. Odluku o tome bi sada formalno trebale prihvatiti države članice jednoglasno.
Prvo bi to trebali dogovoriti ministri na sastanku u Luksemburgu 26. lipnja, a potom i šefovi država ili vlada na summitu 28. i 29. lipnja u Bruxellesu. Ovaj summit se održava gotovo na petu godišnjicu ulaska Hrvatske u EU. Hrvatska je jedina država iz Procesa stabilizacije i pridruživanja koja je uspjela prijeći cijeli krug i postati punopravna članica. To nije bilo lako, ali je poslužilo kao dokaz da, bez obzira na zamor proširenjem, taj proces ide dalje i moguće je postati članicom EU ako se ispune svi potrebni uvjeti.
Odlukom o otvaranju pregovora s Makedonijom i Albanijom, koja je također prema ocjeni Europske komisija ispunila uvjete, EU će dati još jedan snažan dokaz da misli ozbiljno nastaviti s proširenjem i tako ohrabriti države regije da još odlučnije krenu u reforme i riješe preostala otvorena pitanja u međusobnim odnosima.
Tako Makedonija može početi nadoknađivati barem dio izgubljenog vremena u tom procesu. Grčka će time i sebi i EU dati na vjerodostojnosti, a sve to će imati pozitivan utjecaj na cijelu regiju i odnose s EU. U suprotnom će cijeli pristup EU prema regiji doživjeti krah i povjerenje u proces proširenja, koje je ionako malo, dodatno će se smanjiti.
Isto vrijedi i za NATO koji nema niti jednu birokratsku, tehničku ili proceduralnu prepreku da Makedoniji odmah uputi poziv za članstvo ako riješi spor s Grčkom oko imena. To bi i za NATO i za cijeli Zapad bilo važno u trenutku kada smatraju da i na području Balkana vode utrku oko utjecaja s Rusijom. Ako Makedonija brzo ne uđe u NATO i ne počne pregovore o članstvu u EU, Rusija će imati plodno tlo za jačanje svog utjecaja u toj državi.
Kako može, primjerice, Srbija vjerovati da će doista napredovati prema EU ako normalizira odnose s Kosovom, što joj je uvjet, ako EU ne bude imao snage dati Makedoniji dugoočekivani datum za otvaranje pregovora.
Istina je da se EU suočava sa svojim problemima, da podjele oko pristupa migracijskom pitanju mogu do temelja uzdrmati EU, da proširenje sada nije prioritet. Istina je da prednost imaju svađe oko budućeg proračunskog okvira. Ali Makedonija i Albanija ne očekuju sada pozivnicu za članstvo u EU već samo odluku da se mogu otvoriti pregovori koji će dugo trajati. Svima je jasno da u sljedećih deset godina niti jedna od tih država neće ući u EU, niti će biti spremne za to, niti računaju na to u tom roku. Kako smo se uvjerili u slučaju Hrvatske, odluka o otvaranju pregovora samo je jedan od brojnih koraka na tom dugom putu punom prepreka.
Ali EU isto tako ne ulijeva puno povjerenja kad se od nje očekuje neka razumna odluka. Oni koji prate regiju svjesni su kolosalnog značaja sporazuma Grčke i Makedonije, ali mnogi u EU to ne shvaćaju u potpunosti. Neki ne podržavaju jer općenito ne žele dati značaj proširenju EU, poput Nizozemske i Francuske, drugi imaju rezerve, a treće peviše ne zanima to pitanje. A ima i onih koji bi žrtvovali i stabilnost regije za par glasova više svojih sestrinskih stranaka. Takvo licemjerje posebno pokazuje Europska pučka stranka, najveća politička skupina u Europskom parlamentu, koja nije jasno i glasno pozdravila sporazum jer su i u Makedoniji i u Grčkoj u oporbi stranke koje su dio te političke obitelji.
EU nema puno vremena za dogovor jer je do sastanka Vijeća općih poslova ostalo još samo pet dana. Trebala bi napokon ispraviti grešku i nepravdu koja je učinjena Makedoniji i odlučiti otvoriti pregovore. Ako EU to ne učini sljedeći tjedan, dat će time možda i nenamjerno veliki argument protivnicima sporazuma u Makedoniji i Grčkoj, ugroziti unutarnju stabilnost Makedonije, izazvati nove međuetničke tenzije i u toj državi i u regiji i tako će EU nakon toliko uloženog truda postati dio problema, a ne dio rješenja na zapadnom Balkanu. To ne bi bio prvi put da EU, kako ponekad kažu diplomati, “ne propusti priliku da propusti priliku”.