Nakon objave odluke Suda Europske unije prema kojoj Mađarska, ali i neke druge zemlje EU više ne mogu ignorirati europski uhidbeni nalog za izručenje Zsolta Hernádija pravosudnim vlastima Hrvatske, dojam je da se u Hrvatskoj iskreno raduje jedino sudac i predsjednik Županijskoga suda u Zagrebu Ivan Turudić.
Stjecajem okolnosti, Turudić je ostao sam na onoj strani pravosudnog spektra koji se i dalje drži teze da je Hernádi kao šef Uprave MOL-a s 10 milijuna eura podmitio bivšeg premijera Ivu Sanadera i tako mađarskoj naftnoj kompaniji priskrbio upravljačka prava u Ini. Kad je bivši glavni državni odvjetnik Mladen Bajić u lipnju 2011. pokrenuo formalnu istragu u predmetu Ina-MOL, otvorio se najveći korupcijski predmet s kojim se naše pravosuđe suočilo u cijeloj povijesti. Otkriće da je Sanader kao premijer povukao potez ravan veleizdaji i njegovo izvođenje na sud imali su iznimno snažan odjek u javnosti, a takav je proces tražio karakternog suca.
Bila je to prilika kakve Turudić ne propušta. U procesu koji je vođen pod budnim okom javnosti donio je osuđujuću presudu. Uz korekciju kazne, bila je potvrđena na Vrhovnom sudu i postala pravomoćna. I tu završava epizoda u kojoj su Hrvati vjerovali da je nastupilo novo doba u kojem će se politička korupcija otkrivati i sankcionirati. Bila je lijepa i neodrživa kao i zajedništvo i kolektivno nacionalno veselje tijekom SP-a u Rusiji.
Bivši premijer Zoran Milanović, koji se nakon Sanadera i Jadranke Kosor uselio u Banske dvore, prepustio je svome ministru gospodarstva, HNS-ovcu Ivanu Vrdoljaku, da vodi priču o odnosima između Ine i MOL-a te da ništetnost ugovora s MOL-om zatraži pred Arbitražnim sudom u Ženevi. Odnos mađarske kompanije prema Ini bio je izložen međunarodnoj arbitraži, a Turudićeve presude, kojom su Sanader i Hernádi bili osuđeni za korupciju, dohvatio se Ustavni sud. Potpuno neočekivano i uz argumente koji nikad neće biti jasni, ustavni suci su 2015. poništili osuđujuću presudu.
Turudić je bio bijesan i želio se drugi put primiti predmeta. No, pokazalo se da je preko noći ostao sam. Bajića je Milanović maknuo s čela Državnog odvjetništva, ustavni suci su ga ponizili u profesionalnom smislu, a onda mu je i Vrhovni sud okrenuo leđa jer ga je spriječio da Sanaderu drugi put sudi zbog predaje Ine u ruke mađarskog MOL-a.
Sve se srušilo poput domina. Hrvatska je izgubila arbitražu u Ženevi, a gubitku je u priličnoj mjeri kumovao Ustavni sud jer je poništio presudu kojom je Sanader bio osuđen za primanje mita od Hernádija. Veliko je pitanje kako je Hrvatska bila zastupana u arbitraži te je li učinjeno sve što se moglo i trebalo. Međutim, na to nikad nećemo dobiti pravi odgovor.
Ali, ne treba čuditi što sada, kad je hrvatski sud u cijelosti dobio potvrdu svojih pravnih stajališta te je Mađarskoj naloženo da mora postupiti po hrvatskom uhidbenom nalogu, u cijeloj zemlji nema nikoga tko bi s iskrenim veseljem dočekao pravdu. Najviše pravosudne institucije i bivše vlade šute zbog vlastitih neslavnih epizoda, a aktualna važe svaku riječ. Očito je razlog premijerovo obećanje da će Inu izbaviti iz zagrljaja MOL-a. Ali, nije samo to.
Plenković jako dobro zna kakvi su linkovi njegova prethodnika Tomislava Karamarka prema MOL-u, a zna i za druge grane iz njegove političke baze koje rastu u tom smjeru. Premijer nije umočen u mutljavine s MOL-om, ali je suzdržan. Zna zašto, a jednoga dana saznat ćemo i mi.