Podijelili smo se. Potrošni su na poslu. Potrošni su oni koji već dugo traju, znaju sve, svojeglavi su i nekooperativni, stalno gunđaju, u stanju su voditi vladu, državu i nogometnu reprezentaciju, a ne bi odustali ni od upravljanja avionom. Uglavnom, ništa od nas, pa neće biti velika šteta ako nas pandemija odnese. To je “prostor za uštede”, kako je govorio onaj direktor. Imamo i dvoje mlađahnih. Oni će preživjeti. A možda su i podmetnuti kao “anđeli smrti”. Svejedno nam je.
O virusu znamo dovoljno da možemo s ostalim luđacima na ulice i svima savjetovati da se ne miču, ne rade ništa i budu strpljivi. Davor iz NY i dalje liječi pacijente. Prije dva je tjedna rekao da ima pozitivnog pacijenta. Živi su, obojica. Navodno je podzemna željeznica postala dovoljno prozračna.
Razmišljao je da ode biciklom na posao, a onda, konzerva kakva jest, pomislio na rizik da ga na ulici pregazi netko od boraca za gay prava, prava imigranata i slični aktivisti koji su u pravu, a Davor ih ne razumije. Isto kao i militantne katolike koji ograničavaju udomljavanje istospolnim parovima. - Meni je otići na dežurstvo isto kao stati pred streljački vod. Nadaš se da će baš sve lupiti napad savjesti i da će promašiti. Nešto kao kada trčiš kroz unakrsnu vatru - napisao je u mailu.
Da, liječnici su doslovno na prvoj crti. S tom razlikom da nemaju pojma tko, odakle i s kojom količinom eksploziva ih napada. Vidimo to od jučer, kada su se među zaraženima pojavili i zaposlenici bolnica. Oni baš i ne mogu birati. Nije to tramvaj da procijeniš kolika je gužva i izgledaju li ljudi u njemu bolesno ili su podnošljivo sumnjivi. Nije ni dan nastave, pa da si obećaš da ćeš propušteno nadoknaditi sljedeći tjedan. Ne, oni jednostavno ne mogu izvesti to da rade od kuće, online, nema druge nego se pojaviti u bolnici, na radnom mjestu koje okuplja zaražene i sve one koji posumnjaju da su zaraženi. I ne mogu, prema svemu sudeći, planirati išta u svom životu u sljedećih nekoliko mjeseci.
Oni će ostati zadnji. Njima će se uvijek, uporno i neizostavno, pojaviti ljudi u sumnji da su pokupili koronavirus. Ili roditelji s bolesnim djetetom, odgovorni za druge. Tu ne treba računati da će neki roditelj propustiti odvesti dijete liječniku ako ono plače, loše se osjeća i izgleda. Naravno, roditelji nemaju izbor, jedino bitno je učiniti sve da bi djetetu bilo bolje. Zato je vrijedilo zapljeskati u nedjelju liječnicima, medicinskim sestrama, ali i onima koji se brinu da medicinske ustanove budu čiste. Mora da je to suluda situacija, svaki dan ideš na posao i razmišljaš o tome hoćeš li, liječeći druge, na kraju i sam završiti u nekom krevetu s pozitivnim testom na koronavirus.
A u čekaonicama ljudi koji imaju samo jednu, skromnu, sebičnu i razumljivu želju, ozdraviti. Jer, za prokleto, to što je došao koronavirus, ne znači da je život kao takav otišao na godišnji i da nema svih onih bolesti koje su dosad postojale, da su tumori odustali, da su bolovi prestali, kukovi i koljena proradili, srca profunkcionirala i da se operacije mogu odgoditi jer će sve proći do nedjelje.
Po svemu sudeći, neće. Da, to što je ona ekipa otišla na skijanje, mnoge će razbjesniti, ali, realno, ti isti ljudi, a svakakvi su, koji svaki dan krenu iz svojih domova da bi se, unatoč svim mjerama opreza, izložili i pomogli drugima, rade čuda. Padat će s nogu, vjerojatno će, kako se zaraza bude širila, doslovno živjeti u bolnicama i neće odustati. Nisu u ratu, neće ni sada. To je jednostavno tako. Trebat će im možda još koji put zapljeskati.