Prošlo je točno 15 godina otkad je Hrvatska i formalno aplicirala za članstvo u Europskoj uniji i uskoro, za nešto više od tri mjeseca, navršit će se pet godina punopravnog članstva. Radit će se analize o tome koliko se članstvo isplatilo, jesmo li imali i problema zbog toga ili samo koristi. Od početka je bilo jasno da Hrvatska godinama nije dovoljno ozbiljno shvaćala upozorenja da se mora dobro pripremiti za članstvo, pogotovo za suočavanje s konkurencijom koja dolazi ulaskom na jedinstveno tržište, te za korištenje fondova EU. Zato je trebalo proći par godina prije nego što je Hrvatska počela osjećati koristi članstva.
Ima onih koji će reći da nam članstvo u EU nije pomoglo jer smo i dalje u teškoj situaciji. Drugi će primijetiti da smo, u usporedbi s drugim državama članicama, nazadovali jer nas je i Rumunjska pretekla po BDP-u po glavi stanovnika, po paritetu kupovne moći, i sada smo druga najsiromašnija članica EU. Treći će reći da iz Hrvatske “bježi tko god može” i da se sela i gradovi prazne. Za sve te konstatacije postoje argumenti. Ali za takvo stanje je najmanje krivo članstvo u EU. Propadanje je počelo znatno ranije, najviše 2008. kada je kriza pogodila Hrvatsku. Dakle, pet godina prije članstva. A smjer je preokrenut dvije godine nakon ulaska u članstvo i sada imamo koliko-toliko stabilan gospodarski rast. Taj je rast, uz povećanje domaće potrošnje, i posljedica boljeg korištenja fondova EU. Ali loše je to da će ovakvom stopom rasta Hrvatska tek za dvije godine doći na razinu na kojoj je bila 2008. To znači da je tapkala na mjestu, da je izgubila 12 godina.
Dakle, dok je kod nas rast u 12 godina bio 0 posto, Rumunjska je zabilježila rast od 20 posto u odnosu na prosjek Europske unije i tako nas prešišala. Sada ta država ima brži rast od našega i jaz između nas i Rumunjske raste, a prijeti nam i Bugarska koja za par godina može postati po BDP-u po glavi stanovnika bogatija i tako Hrvatsku ostaviti na zadnjem mjestu.
Za Hrvatsku bolno pitanje odlaska mladih treba ipak gledati s manje emocija i racionalno. Nije dobro ni za jednu državu kada iz nje odlaze mladi jer kod kuće ne mogu naći posao. I to je posljedica članstva u EU i tranzicija kroz koju su prije Hrvatske prošle i druge države. Svim tim državama je sada bolje. Ne postoje hitne mjere kojima Hrvatska može zaustaviti odljev mozgova, ili odlazak radne snage, bilo jeftine ili visokoobrazovane. Ljude od odlaska u druge države, gdje mogu naći posao i biti ravnopravni u pravima kao i domaći radnici jer je i tržište rada jedinstveno, uz ograničenja koja neke države mogu postaviti za državljane novih članica, neće spriječiti hitne demografske mjere. One su svakako potrebne, ali njihov se učinak neće osjetiti odmah nego u srednjem i duljem roku. Neki ne odlaze samo zato što u Hrvatskoj ne mogu naći posao nego i zato što u drugim državama mogu naći bolje plaćen posao i bolje uvjete rada.
Teško je točno znati broj onih koji su otišli iz Hrvatske u potrazi za poslom u druge članice EU, prije svih u Njemačku i Irsku. Ne postoji jedna jedinstvena baza podataka koja bi nam pomogla znati točan broj. Zato se često spominju brojke koje daju zavodi za zapošljavanje u državama EU, potom podaci o prijavama odlaska u inozemstvo (što je vrlo konzervativna brojka jer mnogi ne prijavljuju odlazak). S druge strane, poznato je da nisu samo oni koji žive u Hrvatskoj hrvatski državljani. S hrvatskom putovnicom na rad u države EU dolaze i mnogi iz BiH, a oni se u tim državama vode kao da su došli iz Hrvatske jer su posao dobili kao hrvatski državljani. Može se sa sigurnošću reći da je broj onih koji odlaze iz Hrvatske jako velik, ali točan broj gotovo je nemoguće znati.
I odlazak u druge države EU (ovdje nećemo koristiti izraz “inozemstvo” jer to više nije klasičan odlazak na privremeni rad u inozemstvo) pridonio je da se u Hrvatskoj značajno smanji nezaposlenost. Ona je sada, prema podacima Europske komisije, imala rekordan pad. To je prošli tjedan bila dobra vijest za Hrvatsku koja je zasjenjena drugim lošim vijestima. Prema podacima Eurostata, razina nezaposlenosti u Hrvatskoj u siječnju ove godine bila je 9,8 posto, a u isto vrijeme lani bila je 12,2 posto. Time je Hrvatska na samom vrhu EU po postotku smanjenja nezaposlenosti u jednoj godini. Na prvi pogled to bi bio razlog za veliko zadovoljstvo. A ta činjenica ima i drugu stranu medalje. Hrvatska je još uvijek na dnu kad je riječ o nezaposlenosti jer samo Italija, Španjolska i Grčka imaju veću nezaposlenost od nas.
U sličnoj smo poziciji i po nezaposlenosti mladih, što je i dalje ozbiljan problem usprkos značajnom padu i postotka mladih bez posla. U Češkoj je nezaposlenost tek 2,4 posto, na Malti 3,5 posto, a u Mađarskoj 3,8 posto. U Rumunjskoj je stopa nezaposlenosti na 4,6 posto. S izuzetkom donekle Češke, u svim drugim srednjoeuropskim i istočnim članicama značajan utjecaj na dramatičan pad nezaposlenosti, ako ne i glavni razlog, ima odlazak u druge države Unije. Tako su Rumunjska, Litva i neke druge države izgubile čak oko 20 posto stanovništva, što je veliki demografski problem. Ali su na taj način spriječile socijalni krah i riješile teško pitanje velike nezaposlenosti. I sada se trend preokreće jer se u nekim država više ljudi vraća nego što iz njih odlazi.
I za Hrvatsku je u ovoj dobroj vijesti o padu nezaposlenosti na 9,8 posto (za godinu dana broj nezaposlenih je smanjen za 47.000) manje dobra činjenica to što je razlog smanjenja nezaposlenosti više odlazak mladih u druge države EU i opće smanjenje radne snage nego samo stvaranje novih radnih mjesta i provedba strukturnih reformi. Rezultat je kombinacija svih ovih elemenata. Prema procjeni Europske komisije, nezaposlenost će do kraja sljedeće godini pasti na 7,5 posto, što je lakše podnositi nego brojku od blizu 350 tisuća nezaposlenih, koliko ih je u Hrvatskoj bilo 2013. godine, dakle u godini kada smo ušli u EU.
Nije dobro što mladi moraju ići, ili žele ići jer je to njihov izbor, u druge države EU. Ali ne bi bilo dobro ni da nisu imali tu mogućnost i da su morali ostati živjeti s roditeljima, ponekad od njihove mirovine. Brzo rješenje tog problema, kako bi mladi ostali, više zvuči kao parola nego kao realna mogućnost u ovom trenutku.
Ali ima stručnjaka u Europskoj komisiji koji predviđaju da će, slično kao što je to bilo u drugim državama ranije, sada usporiti neto migracija iz Hrvatske prema drugim članicama EU. To će nakon sljedeće godine usporiti i pad nezaposlenosti. Ali da bi se problemi dugoročno riješili, Hrvatska mora poduzeti strukturne reforme. Prije svega se mora pozabaviti strukturom nezaposlenosti. Velik broj nezaposlenih u Hrvatskoj je dugotrajno bez posla. Nije mali broj onih bez adekvatnog obrazovanja.
Do sada se u Hrvatskoj nije pridavao dovoljan značaj dokvalifikaciji i tzv. cjeloživotnom učenju. I reforma mirovinskog sustava je bitna u rješavanju problema nezaposlenosti. Jer je u Hrvatskoj rast zaposlenosti spor. Što se tržišta rada tiče, Komisija je dala preporuke o tome. Dakle, mora poboljšati obrazovanje odraslih, posebno starijih radnika, nekvalificiranih radnika i dugotrajno nezaposlenih. Hitno mora ubrzati i reformu obrazovanja. Mora se poboljšati poslovna klima i poticati izravna strana ulaganja.
Moraju se depolitizirati javne službe i bolje upravljati javnim poduzećima. Bez ovakvih reformi Hrvatska će se morati i dalje oslanjati na migracije i starenje populacije kao razlog smanjenja postotka nezaposlenosti, što dovodi do druge opasnosti, a to je nedostatak radne snage i sve veći pritisak na mirovinski sustav. Jedan od mogućih pozitivnih utjecaja smanjenja nezaposlenosti, pa makar to bilo zbog odlaska u druge države, jest pritisak na povećanje plaća u Hrvatskoj i na poboljšanje uvjeta rada. Ne odlaze ljudi iz Hrvatske u Njemačku jer je tamo bolja Nutella ili Coca-Cola nego zbog bolje plaćenog posla i boljih radnih uvjeta. I Europska komisija predviđa da će se to sada događati.
Ali ako se kojim slučajem, zbog restrukturiranja Agrokora ili nekih neočekivanih problema u državi, ugrozi gospodarski rast, onda bi se to moglo odraziti i na nezaposlenost. Bruxelles gleda EU kao cjelinu i zato pad nezaposlenosti u Hrvatskoj vidi kao dio općenito pozitivnih kretanja u EU. To i jest svrha EU i mobilnosti radne snage kako bi se smanjile razlike između članica te oni koji ne mogu u svojoj državi naći posao to čine drugdje u Uniji. Zato umjesto odljeva mozgova i odljeva radne snage u EU više žele govoriti o cirkulaciji mozgova i radne snage. A one države koje budu pametno radile, kao što je to učinila Irska, mogu preokrenuti smjer takve cirkulacije prema sebi.