Svaka hrvatska vlada, barem dok ne dođe do promjene pravne regulative, prisiljena je nositi svoj referendumski križ. Kukuriku koalicija Zorana Milanovića prvo je kapitulirala pred ideološkim referendumom o braku, pa onda treperila i pred sindikalnim inicijativama za rušenje Zakona o radu, monetizacije autocesta i izdvajanja popratnih djelatnosti iz javnih institucija. Plenkovićeva Vlada, pak, ideološki referendumski udar u slučaju Istanbulske koalicije i promjenu izbornog zakona izbjegla je zahvaljujući pedantnoj provjeri i prebrojavanju prikupljenih potpisa, no sindikalni izazov teže će eskivirati.
Pitanje podizanja dobne granice za odlazak u mirovinu sa 65 na 67 godina tema je koja otvara žučnu raspravu i u znatno zrelijim društvima od hrvatskoga, a uz financijsku snagu, organiziranost i infrastrukturu kojom domaće sindikalne središnjice raspolažu, može se pretpostaviti da će potrebni potpisi biti prikupljeni.
Pritisak će tada biti na Plenkoviću stiješnjenom između dvaju loših izbora: da sa slabim šansama pobjede ide u referendumsku bitku, i to usred izborne godine, ili da odustane od reforme koju je u domaćim i internacionalnim krugovima predstavljao kao jedan od ključnih dosega svoje vladavine. Utoliko, nema sumnje da je referendumski mehanizam - ovakav kakav je danas u Hrvatskoj na snazi - jako političko oružje u rukama svih masovnijih i organiziranijih interesnih skupina, kao što su sindikati. Načelno u tome nema ništa sporno, no ono što zabrinjava jest vulgarni populistički diskurs u kojem se referendumske inicijative u Hrvatskoj kontinuirano predstavljaju kao sredstvo rušenja establišmenta.
Od toga, očito, nisu imuni ni hrvatski sindikalni čelnici, pa je tako na konferenciji za novinare prilikom prezentacije nove inicijative Vilim Ribić osjetio važnim javnosti poručiti da o pitanju dobne granice za mirovinu “mora odlučiti narod, a ne elite”. Postoji cijeli niz dubinskih problema s takvim Ribićevim istupom. Kao prvo i najočitije, čini se poprilično bizarnim da na antielitizam poziva dugogodišnji sindikalni vođa, čovjek koji je kontinuirano i vrlo ozbiljno utjecao na društvena kretanja u Hrvatskoj.
Čak i da se Ribićeva definicija elita strogo reducira na političke aktere, njegova interakcija s hrvatskim političarima također ga čini dijelom establišmenta kojeg sada pokušava derogirati. Kao drugo, i znatno važnije, populistički antielitizam kakvom Ribić pribjegava štetan je modus javnog djelovanja, koji u konačnici vodi potpunoj devaluaciji znanja, kompetencija i kvalifikacija kao jedine pravedne osnove za društvenu stratifikaciju.
Elite su, naprosto, integralni dio svakog društva, kako god ono bilo organizirano. Vilfredo Pareto, slavni talijanski sociolog koji je pojam elita i uveo u društvenu znanost, svojedobno je povijest okarakterizirao kao “groblje elita” - implicirajući tako da one nikad ne nestaju, već se samo mijenjaju po svojoj strukturi, kvalitetama i sastavu. Utoliko, kad su elite neuspješne - a to jest dijagnoza stanja u kojem se nalazi Hrvatska - poželjno je analizirati zašto je tomu tako i kako to promijeniti, a ne zazivati njihovo rušenje u korist arhaičnih metoda plebiscitarnog odlučivanja i/ili promocije popularnosti kao kriterija za kompetentnost javnog djelovanja.
Teško je vjerovati da Vilim Ribić to ne shvaća, pogotovo s obzirom na background u visokom školstvu, sektoru koji ujedno i sam predstavlja nacionalnu elitu i služi kao inkubator za stvaranje tih elita u budućnosti. Ipak, čini se da mu je još teže odoljeti opojnom mirisu niskovisećih plodova političkog populizma. Daleko od toga da je Ribić jedini koji je tu pokleknuo. Gotovo da ne prođe dan u kojem građani putem sredstava javnog izvještavanja nemaju priliku čitati o nekoj od toksičnih posljedica globalnog antielitističkog trenda. Velika Britanija je u procesu izlaska iz Europske unije u rasulu i na rubu ustavne krize.
Odluku o Brexitu je donio “narod”, a na pitanje o tome da stručnjaci to smatraju lošim potezom jedan od najglasnijih zagovornika Brexita Michael Gove lakonski je zaključio: “Dosta nam je stručnjaka”. Vidimo kako je to završilo... Pitanje dobne granice za mirovinu u svakom slučaju jest tema o kojoj se mora voditi javna rasprava, pa i kroz modele izravne demokracije, no potpuno je pogrešno i krajnje je neodgovorno takvu raspravu koristiti za promociju antisistemskih ideja i podrivanje ionako krhke ovdašnje meritokratske tradicije. A i suvišno. Time se već poprilično uspješno bavi Živi zid...