SUBOTNJA MATINEJA

Zdravko Čolić, pjevač koji je mogao sasvim ozbiljno opjevati Podlugove

Zdravko Čolić

U ovim kulturama postoji strah i zazor od provincije, njezinih imena i toponima, tako da u šlagere mogu ući samo metropole i tih nekoliko uzvišenih kulturnohistorijskih varošica

Podlugovi su bili malena, ali upečatljiva željeznička stanica, utemeljena još 7. studenog 1895. kada je puštena u promet dionica uskotračne pruge između Podlugova i Vareša, koja je bila veoma važna za proces industrijalizacije zemlje. Tom će prugom teći promet vareške željezare, dolazit će i odlaziti ljudi, i rasti zemlja. Prvi šef stanice u Podlugovima bio je jedan Čeh, imao je troje djece i ženu koju su svi zvali Mara Pemica. Poslije su se selili u Kakanj, pa u Sarajevo. Svih petero leže na groblju Svetog Josipa, gdje čekaju “čas uskrsnuća svojega”, pod latiničnim pismom i u hrvatskome jeziku u bilješci na nadgrobniku, jer su se u međuvremenu već srodili sa svijetom i zaboravili na povratak kući.

U vrijeme kada su došli, krajem devetnaestog stoljeća, Podlugovi su mogli imati četiristotinjak stanovnika. Do 1991, kada svršava jedna, a započinje druga povijest u Bosni, narasli su na 1448 stanovnika, premda ih je pri popisu iz 1981. bilo još tristotinjak više. Ali industrija je već bila u opadanju, Jugoslavija je išla svome kraju, a Vareš već odavno nije imao onaj značaj kakav su mu namijenili bečki projektanti.

Te posljednje predratne i predapokaliptične godine u Podlugovima, kao oduvijek većinskom pravoslavnom selu, živjelo je 1185 Srba, 123 Hrvata, 70 Muslimana i 50 Jugoslavena, dok je čak dvadesetoro vođeno pod stavkom Ostali. Za nas koji ne osnivamo političku stranku i ne zapišavamo nacionalni teritorij, nego razgovaramo o jednoj pjesmi, pa nas tom prigodom ne zanima statistika, dragocjeno bi bilo znati tko su bili i kako su se zvali svi ti podlugovski Ostali. Među njima bi se, koliko god malobrojni bili, možda mogla razabrati mala i velika povijest ovoga mjesta.

Vlado Dijak bio je sarajevski novinar i pomalo usputni pjesnik, tada već slavan po “Selmi”. Pisao je o onom što je živio, romantik, koji je onih nekoliko elementarnih ljubavnih neprilika umio da udesi u jednostavne, svima razumljive stihove. Pritom, svijet njegove poezije geografski se prostirao na području i teritoriju dostupnom jednome poštaru, trgovkinji na odjelu muških košulja, slastičaru. A živio je u vrijeme lakoglazbenih festivala.

Dijakovu pjesmu “Stanica Podlugovi” uglazbio je Kornelije Kovač, namijenivši song albumu Zdravka Čolića “Šta mi radiš”, koji izlazi 1983. godine. U Dijakovoj je romantici vazda bilo humora, tipičnog za Sarajevo tog vremena. Vazda je dobro šaliti se s vlastitom zaljubljenošću, jer je to način da te drugi ne ismijavaju. Ništa se nije tako ismijavalo kao ljubav i romantika. I onda bi Dijak pisao pjesme koje su mogle biti shvaćene i ovako i onako. A Kovač je “Stanicu Podlugovi” uglazbio tako da može biti shvaćena samo na jedan, vrlo osjećajan i tronut način. Što je, sve u svemu, bilo jako rizično, i tražilo je velikog interpretatora. Onoga koji će sasvim ozbiljno pjevati o Podlugovima.

Pjesma je ovako počinjala: “Zima je bila sa puno snijega/ čeko sam za Travnik vezu/ stresla je snijeg sa plave kose/ čekajući voz za Brezu.” Onaj tko bi se mogao stvarno zadubiti u ove stihove - a to, stjecajem okolnosti, ne može više nitko - shvatio bi kako je samo morao samouvjeren biti pjevač koji se usudio ovo ozbiljno otpjevati. Ili samouvjeren, ili sasvim pomaknut. Kao što je i autor muzike, onaj kojemu je na um palo da od šale načini ljubavnu priču, morao biti genijalni eksperimentator. Jer ovdje je riječ o zabavnoj muzici, šlageru takorekuć, a ne o književnosti, kratkoj priči i Antonu Pavloviču Čehovu.

 

Protagonist pjesme zatekao se u zapetljanoj mreži lokalnih pruga, što uskoga, što normalnog kolosijeka, negdje u bespuću srednje Bosne, u trenucima kad započinje mećava. A svoje sjećanje na taj događaj započinje, naravno, frazom, gotovo administrativnom, karakterističnom za epohu: “čeko sam za Travnik vezu”. Slijedi prijelaz, bez uvoda, romantično-komičan: “stresla je snijeg sa plave kose, čekajući voz za Brezu”.

Svim našim provincijalcima, svejedno iz koje da su metropole, smiješno je vazda bilo nazivlje malih mjesta, prigradskih željezničkih stanica, sela u planini, varošica. I zato nitko nikad nije, čak ni na Splitskom festivalu, gdje se insistiralo na radikalnoj folklorizaciji zbilje, pjevao pjesme o svim tim podlugovima, poimence. Postojala su mala mista, rodna sela i ini spomenci Brača, Imotskoga, ali ih se ne bi imenovalo, uglavnom iz straha da ozbiljna pjesma ne ispadne smiješna. A smiješno je bilo sve što je lokalno. Samo su svi ti zagrabi i beogradi, sva ta sarajeva i mostari, a o splitovima i dubrovnicima da se i ne govori, imali pravo na svoja imena u šlager-pjesmi.

Kornelije Kovač je, posluživši se pjesmom Vlade Dijaka, to prekršio. Usudio se. Njegov slušatelj, zadubljen u čudo jednog netipičnog romantičnog šlagera, posljednje velike socijalističke balade, pretpostavlja da je to učinio nadajući se da bi u pjevanoj pjesmi mogao ostvariti isto ono što je pjesnik uspio na papiru: da komični moment naglasi tugu. Ako to uspije, pjesma će biti tužnija od najtužnijeg šlagera, i postat će veliki hit. Samo je autoritet Zdravka Čolića garantirao da neće postati veliki promašaj, nešto što će svi izrugivati.

Je li moguće pred tisućama ljudi pjevati o Podlugovima, je li moguće na radiju pjevati o Podlugovima, a da ti se svi ne smiju?

“Stanica Podlugovi” lijepa je pjesma. Rastuži me, dirne me kao percem u srce, kad god je na radiju ili u nekom kafiću čujem. A dogodi se to dok putujem preko Bosne ili Slavonijom, i jedna se za drugom izmjenjuju lokalne radio stanice. Mislim da “Stanicu Podlugove” nikada nisam čuo na metropolskim zagrebačkim postajama. Je li zato što ne puštaju Zdravka Čolića, ili zato što im nije bliska tema ove pjesme, to više ne bih znao reći.

Kornelije Kovač nije iskoristio cijelu Dijakovu pjesmu, niti je slijedio pjesnikovu dramaturgiju. Sve je tu ispalo drukčije, i sve je u te dvije-tri kriptične strofe, i u nesporazumu između zbilje i sjećanja. Vidio ju je tad i nikad više, kako stresa snijeg sa kose, i onda je poslije mnogo puta čekao vlak, čekao je “vezu” po srednjoj Bosni, ali je nije više sreo. Ili je možda nije prepoznao? A da jest, da ju je sreo i prepoznao, tada bi učinio nešto… O tome govori pjesma “Stanica Podlugovi”. I još govori o našim intimnim geografijama, o nazivima nestalih mjesta, iščezlih potoka, rijeka i planina, te o geografijama koje su nam nekad bile smiješne, jer smo ih se sramili, a danas ih nema više.

Postoje li danas Podlugovi? Vjerojatno postoje, ali ne postojimo više mi koji bi tom postojanju dali onaj ton i smisao.

Zdravko Čolić polako ulazi u sedamdesetu. Taj vječni mladić iz Sarajeva jednaka je i jednako nedodirljiva zvijezda u svim krajevima bivšeg svijeta. Pa čak i u današnjem Sarajevu. Nigdje mu ništa ne zamjeraju, ni to kako se zove, ni kojeg je roda, ni što je kad rekao, gdje je kad živio. Svima je isti i svima pomalo dalek i tuđ. Kao da je živio i još uvijek živi na drugom planetu. Tamo gdje se ni u Podlugovima i Brezi ne vidi ništa smiješno, provincijalno, da ne kažemo seljački. Njegova gradskost jedinstvena je i neusporediva.

Uskotračna pruga između Podlugova i Vareša prestala je postojati 28. ožujka 1953, u dane Staljinove smrti. Ali je željeznička stanica ostala da živi, istina novoizgrađena i malo izmještena. O kojoj je stanici pjesmu pisao Vlado Dijak? Kada je nestalo uskotračne željeznice, bilo mu je dvadeset i osam. Prošao je Goli otok, studirao književnost, nastojao je ispraviti odraz vlastitog lica u očima zajednice. Šalio se da povjeruju kako je bezazlen. I mogao je u Podlugovima čekati vezu za Travnik.

Ako je tako, a vjerojatno jest, i ako je on vidio neku mladu curu kako stresa snijeg s kose na željezničkoj stanici, čekajući vlak za Brezu, tada to nije bila ista stanica koju smo zamišljali slušajući pjesmu Zdravka Čolića, i koju smo u crijep znali, pošto smo se toliko puta već provezli vlakom kroz Podlugove. To onda znači i da su bliže stvarnoj slici iz pjesme bili svi oni koji o Podlugovima nisu imali pojma, nego su samo slušali Zdravka Čolića kako pjeva.

Izdvajamo