LINIJA ŽIVOTA

ŽELIMO LI MI ZAISTA SAZNATI ISTINU O AGROKORU? Krug onih koji to žele jako je uzak, a evo kome sve čeprkanje po posrnulom koncernu nikako ne odgovara

Boris Kovačev / HANZA MEDIA

Ivica Todorić, snimljen u svom uredu na devetnaestom katu Ciboninog tornja

Nakon višemjesečnog povuci-potegni naganjanja napokon je formirano saborsko povjerenstvo za Agrokor. Ali, veliko je pitanje želi li Hrvatska zaista znati istinu o ključnim aspektima afere koja je odavno prerasla dimenziju jedne megatvrtke i postala metafora problematičnog i trulog načina funkcioniranja hrvatske države. Još je veće pitanje hoće li najavljena istraga biti upogonjena željom za demontiranjem po cijelu državu štetnog mehanizma ulančavanja političke i ekonomske moći. Jer, i bez parlamentarne istrage danas je valjda potpuno jasno da Agrokor nije bio greška, nego logičan proizvod, čedo sustava. I nisu institucije države u tom slučaju zatajile, nego su odigrale ulogu za kakvu su upravo i bile dizajnirane.

Saborska je rasprava, međutim, već pokazala da ključni akteri u povjerenstvu, dvije velike stranke, bistrenje Agrokora vide isključivo u funkciji svoga međusobnog nadmetanja. S jedne strane, opozicijski SDP gromoglasno optužuje vladajući HDZ da odbija pružiti odgovore na sasvim logična pitanja. Između ostalog, i na zaista važno pitanje o sumnjivim kontaktima članova Vlade s jednim američkim strvinarskim fondom koji će - gle čuda! - jedini uspjeti dobro zaraditi na slomu Agrokora. S druge strane, HDZ na isti način, s nepodnošljivom količinom decibela, vrišti da SDP-u uopće nije stalo do utvrđivanja istine, da optuživanjem Vlade samo pokušava zamagliti vlastitu ulogu u stvaranju Todorićeva diva na staklenim nogama.

Rezultat i sudbina svih dosadašnjih saborskih istražnih povjerenstava dokazuju da im cilj nije potraga za istinom, nego uglavnom međustranačko čerupanje i obračuni. Čak i kad se uspiju otkriti neke javnosti nepoznate činjenice, kao gdje je nestalo žito iz državnih silosa prije dvadeset godina, od svega toga nikakve konkretne koristi. Podignute kaznene prijave padaju, ništa na koncu nije procesuirano, samo je Agrokor, kao najveća zvjerka te afere, dodatno demonstrirao i potvrdio svoj status nedodirljivosti. Bojati se da bi i ovoga puta moglo biti slično. Javni poziv Ivici Todoriću da se kao prvi svjedok pojavi pred povjerenstvom implicira namjeru za nekom vrstom estradiziranja cijelog postupka.

Najgore je što su i jedni i drugi u pravu. HDZ ne želi o neobičnoj upletenosti članova svoje Vlade u neke sumnjive aranžmane. Jasno da je Agrokor poslovnim avanturizmom svojeg vlasnika praktično doveden do bankrota. Ali država u spašavanje posrnule firme nije, čini se, ušla čistih ruku, nego se i sama dala skrenuti u suspektne sprege. Ili ste bili naivni ili ste prevareni, poručuje bloger Todorić benevolentno Andreju Plenkoviću. U Vladi i dalje ne žele otkriti tko je sudjelovao u pisanju Lex Agrokora. Premijer ne pokušava rasvijetliti misteriozno pojavljivanje američkog fonda Knighthead, s kojim je njegov namjesnik Ramljak otprije, godinama, povezan.

Šef Vlade nije znao za njihove sastanke, ništa nije poduzeo ni kad je saznao. Premda to cijelu operaciju pokrenutu Lex Agrokorom teško kompromitira. Kao što sudbina sve više kontaminiranog ministra Marića sada postaje pitanje Plenkovićeve vjerodostojnosti, tako i šutnja o domunđavanjima premijerovih prvih suradnika s predstavnicima američkog lešinarskog fonda - koji je, izgleda, neovlašteno raspolagao povjerljivim i za špekulacije korisnim informacijama, pa će na brodolomu Todorićeve firme zaraditi ogroman novac - baca jako dugačku sjenu na kompletnu Vladu.

Ali ni SDP-u neće odgovarati neko veliko, još manje temeljito čeprkanje po Agrokoru. Jer su i crvene vlade bile u dobru s Gazdom. Njegovim bi se potrebama uvijek našle na usluzi. U desetljeću Tuđmanove vlasti HDZ je inaugurirao model crony kapitalizma. Ni kad je mogao, SDP tu ortačku mrežu nije razgradio. Ni kad je 2000. došao na vlast s obećanjem da će donijeti pravdu i poništiti pljačkašku privatizaciju. Umjesto demontaže kriminalnog sustava, SDP je odjednom počeo tvrditi da ništa ne može, da je sve urađeno po zakonu. Tajkunska su carstva preživjela. Lijeva ih je Vlada praktično legalizirala i legitimirala. Kao što je nekako istodobno SDP-ovom zaslugom u Saboru izglasana lažljiva Deklaracija o domovinskom ratu, koja je posve zanijekala Tuđmanovo uplitanje u rat u Bosni i Hercegovini, zbog kojega je Hrvatska svojedobno bila međunarodno izolirana i koje će uskoro dobiti svoj pravorijek na Haaškom sudu. Iskustvo, dakle, govori da se u SDP-ovu istinoljubivost ne treba baš pouzdavati. Ostaje vidjeti hoće li tako biti i u slučaju Agrokor.

Drugo, istjerivanje istine na čistac oko Todorićeva poslovnog carstva ne odgovara ni silnim državnim strukturama koje su u njegovu podizanju sudjelovale. Ministarstvima, Poreznoj upravi, bankama i drugim institucijama financijskog sektora, revizorima, regulatornim i nadzornim organima, kontrolnim mehanizmima... Ne treba zaboraviti kako je Ustavni sud na krajnje problematičan način srušio presudu Ivi Sanaderu. Svi su sve znali, rekao je o aferi Agrokor guverner Vujčić. To se, naravno, odnosi i na njega i Hrvatsku narodnu banku. Svi su navodno znali da je uspostavljen cijeli sustav lažiranja bilanci i problematičan krvotok financijskog napajanja firme, ali nitko to nije zaustavio. Nitko o tome nije ni javno govorio.

Pozdravljajući formiranje povjerenstva, Ivica Todorić kaže da će se baš u Saboru rasvijetliti sve okolnosti i uloga pojedinaca i politike u ovom slučaju. Vjerojatno bi htio podijeliti odgovornost i cijeli problem svesti samo na političku dimenziju. Ali to nije moguće. Agrokor se trenutno nalazi u domeni Državnog odvjetništva. Izmještanje isključivo pred istražno povjerenstvo eliminiralo bi aspekt kaznene odgovornosti. Ako ćemo ozbiljno, ima posla za obje instance. U parlamentu treba utvrditi političku dimenziju cijelog slučaja. DORH će ono što je zakonski kažnjivo. Međutim, svima onima koji su mu godinama stajali na dispoziciji, zapravo cijeloj državi sada odgovara da se krah Agrokora interpretira kao rezultat pogrešnih, pa i kriminalnih odluka jednog čovjeka, a ne kao kolektivno djelo jednog megalomanskog tajkuna i u svakom pogledu suportirajuće mu države.

Treće, utvrđivanje istine ne odgovara ni moćnim društvenim strukturama, koje su se oko Ivice Todorića splele, možda ne kao bedem ljubavi, ali svakako kao čvrst bedem interesa. Bivši premijeri i guverneri, ministri i diplomati, akademici, medijski oligarsi, biznismeni, kumovi i prijatelji, žene i ljubavnice, za sve se našlo mjesta na njegovim jaslama. Sve je činilo veliki arhipelag Agrokorove moći. Nažalost, širu javnost pikanterije zanimaju mnogo više od lažiranih financijskih izvještaja. Zato se narod hrani skandalizirajućim detaljima. Skupocjeno rublje, gaće i torbice, cipele i toalete žena iz dinastije Todorić. Ili bahatluci nasljednika po jahtama i ljetnim rezidencijama na samo njima dostupnim otocima.

Otkrića ravna snimci punjenog bijelog medvjeda iz podruma rezidencije još jednog palog HDZ-ova junaka gladnih očiju i grabežnih poriva. Na privatne je troškove u ovom slučaju slupano nevjerojatnih milijardu kuna. Ali, bijes onih koji su ogorčeni napadnim razmetanjem i manjkom socijalnog takta Gazdine obitelji - zaista, ugnijezditi se u dvorcu iznad grada i svojim stilom života iritirati osiromašene ljude, to mora biti znak vrlo oskudne socijalne inteligencije - svoju će žudnju za pravdom utažiti ako se i čim se dotični pater familias nađe u Remetincu.

Krug onih koji traže istinu o Agrokoru kako bi se Hrvatska tom energijom pokrenula na promjene, na napuštanje dosadašnjeg modela političkog i ekonomskog funkcioniranja države, zapravo je vrlo uzak. Todorićeva kompanija možda neće preživjeti, ali sustav koji je tog crvotočnog diva proizveo mnogo je žilaviji. Čitave legije na njemu parazitiraju. Kako jučer, tako i danas.

ELIPSO

Izdvajamo