U jednom od najstrašnijih ubojstava djece u SAD-u dadilja Yoselyn Ortega osuđena je na doživotni zatvor. Ova doseljenica iz Dominikanske Republike je 2012. u New Yorku kuhinjskim nožem u kupaonici umorila šestogodišnju Luciju i njenog brata, dvogodišnjeg Leona. Nakon toga je pričekala da se pojavi majka Marina Krim da ih vidi mrtve, a tek zatim je potegla nož na sebe u neuspjelom pokušaju samoubojstva. Po riječima tužiteljice, Krim je zatekla Ortegu kako stoji u kupaonici, a dvoje djece je ležalo u kadi u krvi.
A kad su je zaposlili, Kevin i Marina vjerovali su da su imali ludu sreću. Ortega je bila savršena dadilja, nikad nije kasnila, radila je sve što se od nje tražilo, nije tražila ni povišicu, a djeca su joj bila privržena. Imala je dobre preporuke (poslije se pokazalo da su lažne). Krimovi su se njome hvalili prijateljima i nije se činilo da je među roditeljima i dadiljom bilo problema. Niti je Ortega pokazivala znakove psihičkog poremećaja, na čemu se temeljila njezina obrana. Braniteljica je tvrdila da joj je u trenutku ubojstva bio pomračen um i da je od djetinjstva patila od psihičke bolesti. Zbog toga je navodno čula glasove, halucinirala i nije kontrolirala svoje postupke. No osudi je doprinijela ključna činjenica da su ubojstva bila posebno okrutna i da je sačekala majku da vidi umorenu djecu, što je ukazivalo na osvetu.
U istrazi nije razjašnjen motiv ubojstva. Je li to bila ljubomora ili zahtjev da uz čuvanje djece još čisti kuću - ili su u pitanju bili problemi Yoselyn Ortega sa sinom. No, kako je naglasila tužiteljica, to nije bila zapreka za osudu. Proglašena je krivom i čeka je doživotni zatvor bez prava na pomilovanje.
O ovom se slučaju useljenice-ubojice i žrtava iz bjelačke srednje klase puno pisalo. Osim rase, klase i cijene karijere za ženu, otvorilo se i pitanje povjerenja u dadilje, pa će u SAD-u uskoro biti predložen zakon kojim bi se kažnjavale lažne preporuke.
U međuvremenu, dok je Ortega čekala na suđenje, u Parizu se pojavio roman “Chanson Douce” (“Uspavanka”, upravo objavljen i u Frakturi) mlade marokansko-francuske autorice Leile Slimani koji je odmah postigao ogroman uspjeh. Slimani je za njega 2016. dobila najveću francusku literarnu nagradu Prix Goncourt, a roman je preveden na 38 jezika. Spisateljica kaže da joj je taj istiniti slučaj bio model za njezine likove, ali je radnju preselila u Pariz.
Budući da su Krimovi i Ortega, stvarni protagonisti, tek inspiracija za likove u romanu, njezina dadilja nije useljenica. Louise je Francuskinja iz siromašne sredine, s mužem pijancem i kćerkom s kojom je izgubila vezu. Spisateljica insistira na njezinoj posvećenosti poslu odnosno djeci i na anđeoskom izgledu i ponašanju. Ali otkriva i njezinu drugu stranu. Iako izgleda kao da je njezin život ispunjen poslom, kad je sama u unajmljenom stanu, Louise ponekad opsjedaju mučna sjećanja i depresivna raspoloženja.
U međuvremenu joj poslodavci postaju toliko privrženi da je vode sa sobom na odmor u Grčku i počinju se sve više odnositi prema njoj kao članu obitelji. Do te mjere da ona u to povjeruje i zamišlja sebe na Marininu mjestu. Je li to moment u kome se otvara ponor ljubomore u njoj? Očekuje li previše, boji li se da će je izbaciti iz obitelji koja joj je postala jedina obitelj?
Slimani nije prva spisateljica koja je posegnula za stvarnim događajem, ali iako tako izgleda (a izreka se zapravo odnosi na neki nevjerojatan, izmaštan događaj), život ne piše romane. Život je niz nepovezanih događaja, odnosno doživljaj života je fragmentaran. Naracija ili tekst unosi smisao u tu fragmentarnost, osmišljava cjelinu - zato je važno kako je nešto napisano. U ovom slučaju literarizacije ubojstva djece zadatak spisateljice bio je ne samo ispričati priču, nego pokušati dokučiti ono što nisu dokučili sud ni psihijatri i u romanu ponuditi uvjerljivu psihološku motivaciju za zločin. Jer, Leila Slimani uzela je na sebe težak zadatak da u romanu odgovori na ključno pitanje: zašto se to dogodilo?
U životu, odnosno na suđenju, motiv ubojstva nije bio najvažniji. Za Ortegu sud nije morao utvrditi zašto je to učinila. Ali za lik Louise, odnosno za literaturu motiv je ključan. Osim ako se radi o krimiću u kojem je najvažnije saznati tko je ubojica. Da bi roman funkcionirao kao cjelina, da bi likovi i njihovi postupci bili uvjerljivi, spisateljica mora ponuditi motiv za ubojstvo. Ili jasno staviti do znanja da ga uopće nema i od toga napraviti literaturu, recimo kao Albert Camus u “Strancu”. No, Slimani u razradi motiva ne ide do kraja i kad Louise uhapse, čitatelj ima osjećaj da je na neki način zakinut za očekivano objašnjenje zločina.
Stvarni događaj i njegova literarizacija nikad nisu isto i ne treba ih tako čitati, a ovaj roman govori tome u prilog. Jer, kad “život piše romane”, događaji mogu biti neobjašnjivi i neshvatljivi, ali ne i kad ih piše pisac.