Makedonija je jedina država na prostoru bivše Jugoslavije koja sa susjedima nema ni jedno otvoreno granično pitanje. Dakle, to je jedina država koja točno zna gdje su joj granice, a da to ne osporava ni jedan njezin susjed. Daleko od toga da Makedonija nema problema u odnosima sa susjedima, možda ih ima čak i više od svih drugih, ali oni nisu vezani uz određivanje državne granice. Makedonija ima problem s Grčkom oko imena i to ju je stajalo članstva u NATO-u i otvaranja pregovora za članstvo u EU.
Sa Srbijom pak ima problema oko statusa pravoslavne crkve, s Bugarskom oko identiteta i jezika, dok s Albanijom nema otvorenih prijepora, no stalno se povlači pitanje upletanja te države u unutarnje političke stvari Makedonije preko velike etničke zajednice Albanaca. I s Kosovom je Makedonija odavno riješila pitanje razgraničenja jer je Kosovo bilo prisiljeno prihvatiti sporazum koji su prije njegove neovisnosti postigle Makedonija i Srbija kao cijenu međunarodne potpore za neovisnost i makedonsko priznanje.
Izuzmemo li, dakle, Makedoniju, može se reći da sve druge države iz bivše Jugoslavije imaju otvorena granična pitanja sa susjedima, ali isključivo s onima koji su nekada bili sastavni dio nekadašnje države. Počnemo li od Slovenije, koja i dalje ima otvorena granična pitanja s Hrvatskom, preko Hrvatske i BiH, Crne Gore i Srbije, sve do Kosova, očiti su sporovi, i to teško rješivi sporovi. Naime, i uz najbolju političku volju, teško se rješavaju, kao što je jasno iz primjera Hrvatske i Slovenije, Kosova i Crne Gore, ili se odgađaju, kao, primjerice, granica Hrvatske sa Srbijom.
S druge strane, ni jedna država s područja bivše Jugoslavije nema ni jedno granično pitanje sa susjedima koji su bili susjedi ex-Jugoslavije, a svi ih imaju međusobno. To samo po sebi i nije čudno jer su takvi granični sporovi česti i drugdje u Europi, pa i među državama EU koje su prijatelji, poput Nizozemske i Belgije. I njima katkad treba i više od sto godina da bi riješili neki takav spor, a u međuvremenu neka rijeka i malo promijeni tok te se problem dodatno zakomplicira.
Nijednu državu iz bivše Jugoslavije ne smije se kritizirati da sama stvara problem zbog granice. Ti su problemi ostali kao naslijeđe, a nikome nije lako pristati na interpretaciju susjedne države. Populisti i nacionalisti često posežu za tim pitanjima kako bi vlast optuživali za prodaju ili darovanje teritorija, no problemi su po svojoj prirodi teški. Zašto je onda Europska unija postavila rješavanje takvih pitanja kao uvjet za ulazak u Uniju, a kao rok završetak pregovora?
To je očito tako zbog iskustva EU sa Slovenijom koja je godinama blokirala brojna poglavlja u pristupnim pregovorima Hrvatske. Iako se nisu slagali sa slovenskom blokadom i premda su pozivali da članstvo u EU ne zlorabi kao sredstvo za rješavanje bilateralnih sporova, Unija nije imala pravi odgovor za slovensku blokadu, što je značajno utjecalo na dugotrajno hrvatsko pristupanje EU. Deblokada je uslijedila tek nakon što su Hrvatska i Slovenija postigle sporazum kojim su rješavanje spora prebacile na međunarodnu arbitražu.
I upravo kad je EU počeo taj sporazum prodavati državama zapadnog Balkana kao “dobar”, “europski” primjer kako se sporazumno rješavaju i najteži sporovi, otkriveno je da su slovenski diplomati ilegalno pokušali utjecati na arbitre, a Hrvatska je to iskoristila kako bi istupila iz arbitraže. Rezultat je novi problem - Slovenija i Hrvatska spore se oko prihvaćanja i implementacije arbitražne odluke. Hrvatska je ne priznaje i nudi dijalog za rješenje spora, a Slovenija želi isključivo razgovore o implementaciji te odluke. Europska komisija na strani je Slovenije, no, osim eventualno političkim pritiskom, neće imati nikakve pravne alate prisiliti Hrvatsku na implementaciju odluke koju Zagreb, barem zasad, ne priznaje.
Diplomati koji su pripremali jedan summit o zapadnom Balkanu iz takozvanog “Berlinskog procesa” u Beču u ljeto 2015. otkrili su nam kako su na tom skupu trebali spomenuti Sloveniju i Hrvatsku kao pozitivan primjer. No, samo nekoliko dana prije skupa dogodio se skandal s arbitražom pa su te dvije države preko noći iz dobrog postale loš primjer.
U potrazi za “dobrim primjerima” koje je trebalo spomenuti na tom summitu došli su do sporazuma o razgraničenju između Crne Gore i BiH te između Kosova i Crne Gore. Sve je malo ubrzano te su Crna Gora i Kosovo i Crna Gora i BiH u Beču svečano potpisali sporazume o granicama i poslali prijeko potrebne dobre signale da se i dogovorom mogu riješiti granična pitanja zbog kojih se nekad ratovalo.
No, za Kosovo je taj čin otvorio nepremostiv problem koji je građane te države ostavio taocima u Europi, jedine bez vizne liberalizacije jer se ratifikacija toga sporazuma u kosovskoj skupštini smatra uvjetom bez kojeg EU neće ukinuti vize. Mnogi su, naime, stručnjaci, ali i oporba, upozorili da prema njihovu tumačenju Kosovo gubi više od 8000 hektara zemlje pa skupština nikad nije imala dovoljnu većinu za ratifikaciju sporazuma.
Kako rješenje graničnih sporova nikad nije bilo uvjet drugima za viznu liberalizaciju, ili za bilo što drugo, Kosovo s pravom smatra da je ucijenjeno i diskriminirano. A o tome u Bruxellesu samo kažu kako su to učinili jer su “naučili lekciju” te da će inzistirati na rješavanju takvih pitanja u što ranijoj fazi.
Ako su Slovenci, katolici i susjedi, bivši saveznici u Austro-Ugarskoj i u komunističkoj Jugoslaviji, koji s Hrvatima imaju toliko zajedničkoga, toliko kočili Hrvatsku, što li će tek Hrvatska raditi Srbiji, a ova Kosovu ako se ta pitanja ne riješe na vrijeme”, dugogodišnji je argument briselskih diplomata. A hrvatsko-slovenski primjer ne smatra se samo “upozorenjem” da se sporovi trebaju riješiti na vrijeme, već i za to da se nađe način da se obveza primjene sudskih odluka ili pravorijeka arbitraža jasno preuzme na vrijeme. Zato Europska unija sada inzistira na tome da i prije završetka pregovora aspiranti za članstvo u Uniji riješe takve probleme jer, kažu, “EU ne želi i neće uvoziti takve bilateralne sporove”.
“I dalje postoje važni bilateralni sporovi između država regije koje treba riješiti. Europska unija neće uvoziti te sporove. Trajno rješenje treba pronaći prije nego što neka država uđe u EU. Sve se države moraju nedvosmisleno obvezati, i riječima i djelima, da će prevladati naslijeđe iz prošlosti, postići pomirenje i riješiti otvorena pitanja mnogo prije pristupa EU”, zapisano je u nacrtu strategije Europske komisije o vjerodostojnoj perspektivi proširenja na zapadni Balkan, o čemu je prije nekoliko dana pisao Jutarnji list koji je imao uvid u taj dokument.
U hodogramu koji predviđa članstvo Crne Gore i Srbije u Uniji do 2025. u tom dokumentu, zapravo nacrtu pa se u konačnoj verziji može i promijeniti, stoji da se prije zaključenja pristupnih pregovora moraju riješiti svi granični prijepori, ali kao alternativu ostavlja i prebacivanje rješenja na međunarodna tijela, poput Međunarodnog suda pravde ili arbitraže, no isključivo jasnim obvezivanjem da će se priznati konačna odluka. Ipak,kao što je Hrvatska govorila da se radi o dvostrukim standardima, jer je Slovenija primljena u EU i NATO bez obveze rješavanja graničnog spora s Hrvatskom, pa da nema razloga da joj se to stavlja kao uvjet, tako će i hrvatski susjedi upozoriti da je Hrvatska ušla s tim otvorenim pitanjima.
Hrvatska je u Saboru usvojila političku deklaraciju da će pomoći susjedima na putu prema Europskoj uniji i da neće koristiti članstvo kako bi postavljala prepreke zbog bilateralnih sporova. U Uniji žele da svaka država regije bude čvrsto opredijeljena pomagati susjedima na putu europskih integracija, a ne postavljati prepreke. Uvjete za rješavanje graničnih sporova u Bruxellesu zapravo doživljavaju kao pomoć državama regije. A one imaju dovoljno vremena, najmanje pet godina, koliko je realno da Crna Gora i Srbija zaključe pregovore. U drugim primjerima i više. No, do članstva u Europskoj uniji te države moraju ispuniti još toliko drugih i teških uvjeta da se ovo na kraju čak može pokazati kao lakši dio posla.
