MIA ROTH I TONČI ČERINA

AUTORI NAJLJEPŠE HRVATSKE ŠKOLE Na praznom polju, na ravnici između potoka i ceste, izgradili su školu budućnosti

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 28.02.2019. u 09:03

Marko Mihaljević

Jedna od najboljih škola, s arhitektonske strane gledajući, a koje su posljednjih godina nastale u Hrvatskoj, škola je sagrađena u Popovači na praznom polju, na ravnici između potoka i ceste. 
Autori su Mia Roth i Tonči Čerina, koji će o školi nominiranoj za Mies van der Rohe i za Piranesi nagradu danas održati predavanje u Orisu.

Od dana kada su pobijedili na natječaju, a bilo je i stanki u gradnji uzrokovanih među ostalim i političkim promjenama, pa do otvaranja škole, prošlo je punih jedanaest godina. Na pitanje kako je živjeti s jednim projektom više od desetljeća, Tonči Čerina odgovara: “To je bila i tema našeg rada na ovogodišnjem Zagrebačkom salonu arhitekture i urbanizma, kako živjeti s projektom deset ili više godina, kada polako i nestaje ona strast koja je bila prisutna u trenutku dok projektirate rad. Mijenjaju se i vaše životne okolnosti.”

Zadovoljni reakcijama djece


Popovača je jedan od gradova koji su, kada je organiziran natječaj za školu, bila među vodećima gradovima u Hrvatskoj po pitanju porasta nataliteta, no djecu se razvozilo u okolna mjesta.
Tonči Čerina pojašnjava: “Njima je ovaj objekt bio prijeko potreban, pokriva potrebe i za sport, udruge, izvannastavne aktivnosti, čak i za sajmove budući da su okolni prostori parkinga ili prilaznog trga dovoljno veliki da se može okupiti čitavo mjesto”. Škola je krenula s radom, no još je potrebno nekoliko razreda da se upišu da bi proradila punim svojim kapacitetima. Arhitekti su, kažu, zadovoljni reakcijama djece.
Škola je, inače, dugačka preko stotinu metara, ima više od osam tisuća kvadrata.

Govori Mia Roth: “To je bila osjetljiva tema projekta, kako uklopiti volumen koji je gigantski za okolinu koja se uglavnom sastoji od obiteljskih kuća. Škola je natkrivena dvostrešnim krovom, koji je tamo poznati lokalni element, u ovom slučaju je predimenzioniran. Veliki se javni prostori otvaraju iznutra, tako da su puno veći nego što se da naslutiti izvana”.
Na našim je prostorima jaka tradicija škola i vrtića. Složit će se i naši sugovornici:

 “Da pogotovo se to odnosi na tridesete te razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, kada su obrazovne ustanove bile prvi znakom urbanizacije novog prostora, a arhitektonska je kvaliteta bila visoka. U jednom dječjem obrazovnom časopisu tridesetih godina 20. stoljeća, nakon što je sagrađena velika škola Ivana Zemljaka u Selskoj, Mato Lovrak objavio je priču za djecu. Zemljakova se škola eksplicitno ne spominje, no vidi se na fotografijama, a Lovrak piše o optimističnom uzletu, o bijeloj palači za djecu gdje se s visokih terasa pruža pogled na polja u okolini i grad u daljini, da daje djeci radničkih obitelji mogućnost da budu u čistom svjetlom prostoru. 
 

Arhitektura mijenja zajednicu

Uglavnom, veza između zgrade namijenjene obrazovanju i stanovništva nije nikad bila puki socijalni servis. Društvo je svoju ambiciju pokazivalo preko škola”, kaže Mia Roth, a Tonči Čerina se nadovezuje: “Škola je na fakultetu prvi zadatak kada se suočite s činjenicom da ne radite kuću koja je lijepa vama i investitoru, već nešto što mijenja zajednicu u kojoj se pojavi. U projektu škole ćete, svjesno ili ne, pokazati svoj sustav vrijednosti, ono što mislite da su prostori u kojima trebaju stasati građani budućnosti. Mi smo, primjerice, u Popovači ugradili većinu stvari koje naše škole nisu imale, a smatramo da bi trebale imati škole budućnosti, neformalne prostore, mogućnost učenja izvan klasičnih prostora i sl. Djeca se sa školom identificiraju, bitna im je njihova simbolika.”
Jedan od ranijih projekata kroz koji smo upoznali ovaj arhitektonski par bilo je prije desetak godina, kada je sagrađen vrtić u Laništu. Ponovno je, dakle, riječ o obrazovnoj temi. Kada je sagrađen, uz vrtić nije bilo dijela stambenih zgrada niti shopping centra. U projektiranju im je bilo važno među ostalim da se isprepliću vanjski i unutarnji prostori, te kako kaže Tonči Čerina: “Pokušali smo pokazati da vrtić ne mora biti šaren da bi bio lijep za djecu, da bi ga djeca razumjela. Ono što nas je motiviralo za dalje, da ne pobacaš ploče i kažeš da je to sad dječji vrtić jer je šareno, povratna je informacija od djece koja su ovdje pronašla svoj prostor.”
Oba su natječaja dobili na javnom natječaju, a to je, složit će se naši sugovornici, velika prednost iza činjenice biti arhitekt u Hrvatskoj, “malo i sporo se radi, ali ta mogućnost da vi kao mladi autor dobijete taj jedan bitan objekt školu ili vrtić za arhitekta je nevjerojatna. I daju mogućnosti za pomake u arhitekturi”.

Važna ideja javnog prostora


Upozoravaju, dalje i na opasnosti od smanjenog broja raspisanih javnih natječaja, te projekata koji se grade po principu javne nabave. Trenutačno rade na dovršavanju Doma za stare i nemoćne u Senju, gdje im je, također, kako kažu, važna ideja javnog prostora, da stvore prostor koji potiče interakciju zajednice. Nedavno su dovršili i obiteljsku kuću na Rabu, imali su, kako kažu, “idealnog investitora, no tešku parcelu”. Sve je završilo na obostrano zadovoljstvo, investitor je peteročlana obitelj koja dobar dio vremena živi izvan Hrvatske. U njihovim projektima, kažu, “utilitarni objekti mogu biti minimalni. Bitan nam je dio života koji se događa u budnom stanju”.
Zajedno rade dvadeset godina, od 1999. kada su sudjelovali na natječaju za Muzej suvremene umjetnosti. “Projektantski je posao intenzivan, ne mogu zamisliti da smo istog poziva, a da ne radimo zajedno. Ta je razmjena toliko jaka i intimna, taj stvaralački naboj, strast arhitekture i privatni život kod nas su izmiješani. Ključni, idejni dio posla obavljamo doma”, kaže Mia Roth, a Tonči Čerina nastavlja: “U početku najviše pričamo o osjećaju o projektu, više nego o samoj građevini. Intimna povezanost omogućuje da iznesemo najdublje osjećaje vezane uz arhitekturu, a pri tom ne moramo biti korektni ni pristojni.” J


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo