Novela Thomasa Manna “Smrt u Veneciji” petog lipnja bit će prvi put na nekoj hrvatskoj pozornici izvedena na špicama. Balet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu novelu iz 1912., koja je, osim kao klasik njemačke i svjetske književnosti, gotovo jednako poznata i po svojoj ekranizaciji, kroz film Luchina Viscontija iz 1971. godine, izvest će u neoklasičnoj baletnoj formi u koreografiji Valentine Turcu. U baletnom svijetu priču o piscu Gustavu, koji dolazi u Veneciju i biva zadivljen lijepim dječakom Tadziom te ga zadesi smrt, prije Valentine Turcu obradio je koreograf John Neumeier.
“Smrt u Veneciji” bit će prva zagrebačka samostalna baletna koreografija Valentine Turcu, koja je ovdje bila dramaturginja “Ane Karenjine”, u Dubrovniku je s Leom Mujićem postavila “Opasne veze”, a u Splitu “Carmen” i “Bolero”. Valentina Turcu (44), kći transilvanijskog Rumunja i baletnog plesača Marina Turcua i pokojne hrvatske balerine Maje Srbljenović-Turcu, iza sebe, kako ističe, ima 128 premijera, što dramskih, što baletnih, što opernih, u kojima je bila u različitim ulogama: kao koreografkinja, balerina, redateljica, dramaturginja, asistentica. Za koreografkinju, koja je djetinjstvo provela u Zagrebu te se školovala kod Mauricea Béjarta u Švicarskoj, gdje je neko vrijeme i plesala, izbor Mannove “Smrti u Veneciji” za baletno uprizorenje bio je vrlo delikatan pothvat.
- Thomas Mann bio je čovjek kojem se doista u životu dogodila privrženost prema mladiću kojeg je u noveli nazvao Tadzio te je nakon svog autentičnog boravka u Veneciji nastavio pomireno živjeti u građanskome braku. Mann je, dakle, u ‘Smrti u Veneciji’, koja je djelomično autobiografska, ispričao trenutak čovjeka koji je umjetnik, neakceptiran, silno senzibilan i usamljen. Više od homoerotičnog univerzuma Thomasa Manna, u baletu me zanima težnja glavnog lika za ljubavlju i njegovo suočavanje i s vlastitim demonima - započinje razgovor Valentina Turcu, napominjući i da će jedan od glavnih likova baleta biti Anđeo smrti.
- Kao autorica, uzela sam si za pravo da, s obzirom na to da sam i sama imala iskustvo suočiti se s mogućnosti vlastite smrti, podcrtam kako je želja za životom i ljubavlju ponajveća neposredno prije kraja. Kad mi je mama umrla 1995., Maurice Béjart mi je rekao da ću čitavog života vlastitu bol liječiti kroz svoja djela i da ću ‘dilati’ smrću bolje nego itko. Pa tako ni nema mog baleta, od ‘Carmen’ u Augsburgu, preko ‘Romea i Julije’ u Mariboru i Latviji, do ‘Evgenija Onjegina’ u Mariboru, koji ne tematizira smrt - objasnila je Turcu.
Platonska homoerotičnost
Surovost Mannove teme neće, kako kaže, uljepšavati kroz pokret u smislu neke dekorativnosti svojstvene baletnoj umjetnosti.
- Delikatno je provesti kroz pokret platonsku homoerotičnost, u opasnosti si da banaliziraš, no kao i kod Thomasa Manna, dva baletna umjetnika koji tumače glavne likove neće imati nikakvih taktilnih dodira. Moram reći da je direktor zagrebačkog Baleta Leonard Jakovina već šokirao slovensku javnost hrabrošću izbora naslova kojeg se i dramski teatar plaši; ovdje je, naime, riječ o koprodukciji, isti ću balet u studenome postaviti u Mariboru s tamošnjim plesačima. Germana Gustava u Zagrebu plesat će Japanac Takuya Sumitomo, a Tadzio nije blond Slaven, nego Talijan crne kovrčave kose Andrea Schifano. Anđeo smrti je Portugalac Guilherme Gameiro Alves - kaže koreografkinja, koja je još kao djevojčica, odlazeći na probe s majkom i ocem u zagrebački HNK, više nego da bude balerina, maštala o tome da bu de koreografkinja.
- Nervirala me gužva u baletnoj dvorani, a intrigantno mi je bilo to što u maloj dvorani u miru i tišini sjedi gospodin Milko Šparemblek. Sjećam se da sam mamu pitala tko je to, a ona mi je rekla: ‘Psst, on ti je koreograf. On stvara.’ Dakle, moje cijelo djetinjstvo može se ispričati kroz ovu zagrebačku dvoranu, no život je poslije išao nekim drugim smjerom i nisam imala nikad prilike samostalno koreografirati ovdje - priča Valentina Turcu koja je u djetinjstvu imala želju biti scenografkinja ili kostimografkinja.
Tata je donio odluku
- Mama je bila završila primijenjenu umjetnost i slikala je. Kao dijete, i sama sam mnogo crtala. Međutim, 1987. godine roditelji su se odlučili preseliti u Maribor, imala sam tada trinaest, četrnaest godina i onda je tata umjesto mene odradio sudbonosnu odluku, nastavio je sa mnom raditi balet iako sam se jednim dijelom tome opirala. Odlučivši se za karijeru balerine, sa 18 godina upisala sam Béjartovu akademiju i ostala na njegovoj akademiji i u njegovoj kompaniji tri godine. Plesala sam do prije osam godina, kada sam shvatila da mi koreografski svijet više inspiracije donosi. Vrlo rano sam počela koreografirati, 1998., kada su mi bile 23 godine. S Edwardom Clugom postavila sam balet ‘Tango’. Bili smo klinci i taj balet nastao je, zapravo, iz naše dosade i viška slobodnog vremena. Nismo imali neke velike ambicije, no kad je direktor mariborskog Baleta vidio što smo napravili, iznenadio se i odlučio ‘Tango’ postaviti na scenu - sjeća se.
Otac Marin Turcu, bivši prvak zagrebačkog HNK, danas ima 73 godine i trenutno se nalazi u New Yorku.
- Tata je avion! Ima master class u New Yorku, priprema se za rad u Areni di Verona, predaje te je, iako je zakoračio u osmo desetljeće, mlađi nego ikad. I danas vježba, fleksibilniji je nego prije, te savršeno održava svoje tijelo. Marin Turcu je čovjek koji je za petnaest godina karijere otplesao 637 prinčeva i glavnih uloga, što bi ispalo 50 predstava po sezoni. Karijeru je završio u šezdesetoj godini. Da ga pitate, rekao bi vam da je još nije završio - o nekadašnjem će prvaku zagrebačkog Baleta.
Valentinu Turcu za njezine 44 godine zdravlje nije služilo kao sretnike vršnjake.
- Tri puta u životu bolesti su mi donijele bliski susret sa smrću. Nakon ta tri susreta, sve vidim i sve čujem, osjetila su se izoštrila. Riječ je o iskustvima kroz koja shvatiš da je život puno više od onoga što znaš ili misliš da znaš, premda godinama poslije o takvoj spoznaji šutiš - objašnjava balerina i koreografkinja koja če u baletu “Smrt u Veneciji” koristiti Mahlerovu glazbu.
- Moja majka radila je s Milkom Šparemblekom ‘Pjesme ljubavi i smrti’ na glazbu Gustava Mahlera, stoga se mojom prvom koreografijom u Zagrebu zatvara jedan životni i mahlerovski krug. ‘Smrt u Veneciji’ bit će balet za 21 solista, na sceni će biti i turisti različitih nacionalnosti, kako ih je opisao Thomas Mann. Devet sam mjeseci razrađivala svaku sekundu glazbe, dramaturgiju, odnose u prostoru, čitav vizualni i glazbeni koncept. Balet će trajati 70-ak minuta, kao dobar film. Prikazat ćemo Gustavovu žudnju za vremenom nevinosti, ne u nekom pornografskom ili erotičnom smislu, nego duhovnom, emotivnom. Jer Gustav je u 20. stoljeću imao slične težnje kao mi ljudi 21. stoljeća, koji žudimo da se sva ta ludost novog doba jednom zaustavi, da se vratimo na neku čistinu, sebi, kako bismo osjetili esenciju jednostavnih stvari. A ljepotu pokreta neće biti teško ostvariti sa zagrebačkim Baletom, u kojem je mnogo lijepih, senzibilnih i strastvenih ljudi, doista jedna generacija vrijedna da je se pokaže svijetu. Što je rekao moj otac kad je pogledao ‘Labuđe jezero’, vrhunski nivo, čisti Zapad - zaključuje Valentina Turcu.