Već dulje vrijeme ne hrlim na razvikane festivale na hrvatskoj obali. Tri su razloga za to: preskupo pivo, gužve posvuda (šank, toalet) i skupa ulaznica. Primjera radi, prošlo sam ljeto na jednom festivalu na Zrću malo pivo, koje je jedan moj prijatelj tada prigodno okarakterizirao “kapima za oči”, plaćao 45 kuna. I nije to ništa teško ili naporno ako ste veliki muzički fan - posebice elektronske glazbe - jer festivalski su lajnapi na takvim događanjima zaista svjetski i vrijedni svakog čekanja preskupog piva, no ako se na festivale odlazite prvenstveno promuvati, navedene bi vas stvari mogle izbaciti iz takta.
Ali, to je ionako već odavno poznato.
Manje je poznat, međutim, bum malenih i nezavisnih hrvatskih festivala u posljednjih nekoliko godina, onih iza kojih stoje domaće snage, lokalni menadžment i know-how. Festivali su to koji, doduše, ne privlače toliko snažan muzički lajnap; ne posjećuju ih svjetske zvijezde pa tako ne dolaze niti bezbrojni Britanci, no u pravilu okupljaju najbolje od domaće i regionalne muzičke scene. I čine to na najbolji način, bez gužvi za toalet i preskupog piva, a u pravilu i uz bogat popratni popodnevni društveni program koji vam krati sate do večernjih nastupa bendova. U red takvih domaćih festivala spadaju, primjerice, upravo završen Ferragosto JAM na Orahovačkom jezeru, kao i vrlo zanimljiv umjetničko-muzički festival Graffiti na Gradele na Bolu na Braču, koji je protekloga vikenda u svojem sedmom izdanju održan na već dobro poznatoj lokaciji bolske Bijele kuće.
Ta derutna kuća na zaboravljenoj istočnoj strani općine Bol, tek koji kilometar od šminkerskih resorta i slavne plaže Zlatni rat, prvotno je funkcionirala kao sjemenište, da bi potom bila pretvorena u gimnaziju koju su 1936., prema projektu arhitekta Lavoslava Horvata, preuredili redovnici obližnjeg dominikanskog samostana sv. Marije Milosne. Mijenjala je zgrada u tim čudnim vremenima još nekoliko funkcija, pa je tako za vrijeme Drugog svjetskog rata preuzela ulogu općinske bolnice, a poslije rata i normalizacije odnosa postaje đački dom. Tadašnje državno poduzeće Zlatni rat preuzima upravljanje kompleksom 1963., kada je zgrada opet prenamijenjena, ovaj put u hotel, da bi uskoro postala nezaobilazni faktor bolskog i bračkog turizma. Bijela kuća napokon je tijekom Domovinskog rata poslužila i brojnim izbjeglicama kao sklonište od rata i stradavanja.
Od završetka rata Bijela kuća stoji i propada u državnom vlasništvu, i to u Bolu na Braču, jednom od najljepših hrvatskih otoka, gdje nedostaje smještajnih kapaciteta, a u srcu sezone kao suho se zlato iznajmljuje i prodaje sve što možete zamisliti, od garažice bez prozora do elitnih vila.
Sve dok ne stigne ljeto i s njime sad već tradicionalno festivalsko okupljanje Graffiti na Gradele.
Obiteljska atmosfera
Krajem srpnja se, naime, već godinama na ovu lokaciju sjati sva sila domaćih i regionalnih izvođača, u pravilu repera i DJ-a, ali i gomila umjetnika muralista sa svjetskim crtačkim renomeom. Tijekom pet festivalskih dana odvijaju se ovdje razne aktivnosti osim samih muzičkih koncerata, a atmosfera je obiteljska, nekako prijateljska i poznata. Poneki od izvođača i muralista koji stignu na festival koji dan prije pomažu urediti prostor te ga pripremiti za nadolazeće festivalske aktivnosti. Glazbenici pritom sređuju sound, pa ih se može vidjeti kako sami sebi nose zvučnike i raznu muzičku opremu, a muralisti kreče zidove Kuće u bijelo, ne bi li u idućim danima na njima ostavili svoje najnovije radove. Tu je i gomila volontera bez kojih ova manifestacija ne bi bila moguća pa je prostor u Kući i oko nje svako jutro čist, baš kao da se ništa tijekom noći nije događalo. Čim malo opusti sunce, otprilike oko 17 sati, počinje i zanimljiv popodnevni program, koji se proteže od sportskih aktivnosti (turnir u haklu, plesne radionice), preko raznih kvizova na temu popularne glazbe, pa sve do pomalo ironijski osmišljenih morskih aktivnosti kao što je popularna utrka luftićima ili natjecanje za najbolji skok u more (prošle je godine pobjednikom proglašen čovjek koji je, skočivši sa stijene, tijekom pada u more izlio u sebe nekoliko decilitara konjaka).
Graffiti na Gradele je festival upravo za one koji se dolaze muvati. Festival bez neprestanih redova i golemih gužvi, kojeg posjećuju brojni i na kojemu se čitavo popodne može zabavljati gledajući neke od najboljih muralista na svijetu kako, liniju po liniju, boju po boju, grade svoje djelo u tih nekoliko bračkih dana. S istim se tim muralistima može predvečer opušteno podružiti uz pivo za standardnih 17 kuna - reći će vam sve što vas zanima o njihovoj umjetnosti i backgroundu. Obožavate Vojka Vrućinu, posljednju hrvatsku i regionalnu rap senzaciju čiji se pregledi videospotova na You Tubeu broje u milijunima? Sjajno, dođite na Graffite na Gradele, Vojko V se kupa dolje na plaži s ekipom upravo kao da je posjetitelj festivala, a ne jedan od iščekivanijih izvođača. Sve na Graffitima funkcionira istodobno opušteno i kao po špagi, i to - bez ulaznice. Gratis. Kontrolnih točaka nema, u torbu vam nitko zaviriti neće, a u prostor Kuće možete unijeti što poželite, bez puno drame. Prispavalo vam se usred partija? Nije problem, prošećite se do borove šume i lezite u jedan od hammocka. Nitko od tisuću posjetitelja neće vas ni dirnuti, a kamoli opljačkati. Provjereno.
- Počeli smo 2012. kao jedno malo okupljanje, tu dolje, na zidiću. Provodio sam ljeta na Braču, radio sezone i onda sam pomislio da bi se moglo nešto napraviti od ovog prostora. Javio sam se Centru za kulturu tu na otoku i predložio im kako bih napravio jedan mali graffiti festival te da nam daju onaj zid dolje u prostoru bivše tvornice ribe. Oni su pristali i mi smo te godine organizirali stvar tako da smo pozvali nekoliko umjetnika, pustili nešto glazbe te ispekli ribu dolje na zidiću gdje se crtalo. Radovi su bili super, sve je prošlo okej, ali reakcije mještana prve su godine bile podijeljene. Treće godine festival smo pojačali programom i gostima, pa smo se premjestili ovdje u Bijelu kuću - ispričao je Marko Boko, idejni začetnik i šef bračkog umjetničko-muzičkog festivala koji se tijekom sedam godina prometnuo u jednog od najvažnijih malih domaćih festivala.
Marko Boko
Spori rast
- Graffiti na Gradele su se prirodno i sporo razvijali. Svake bismo godine malo podigli priču, ali htio sam da to bude spor rast jer to smatram jedinim ispravnim. Najvažnije mi je da zadržim tu obiteljsku atmosferu festivala, brzi rast bi to uništio. Treba napomenuti da nas je ove godine posjetila krema street art umjetnika i muralista. Ovi ljudi koji sad crtaju na Bolu neka su, bez pretjerivanja, od važnijih imena na svjetskoj sceni - nadodao je Boko pa se opet vratio na volontere bez kojih, kaže, festival ne bi mogao biti ono što jest. Oni su zavoljeli festival prije koju godinu te stižu iz svih krajeva Hrvatske: Splita, Zagreba, Osijeka i manjih gradova, a smještaj im je organiziran u bolskoj srednjoj školi. Osim festivala Graffiti na Gradele, Boko tijekom čitave godine organizira manja događanja slične prirode, pa s putujućom karavanom umjetnika i muzičara posjećuje razna mjesta u Hrvatskoj u svrhu promocije festivala, ali i dobrog rapa i umjetnosti.
- Graffiti na Gradele su kolektiv, a ne samo festival. To je sad već jedna prepoznatljiva baza ljudi koja funkcionira čitavu godinu na raznim izložbama i koncertima. Tijekom zime posjećujemo mjesta i gradove poput Siska, Zadra, Šibenika, Čakovca, Varaždina i radimo male evente kojima promičemo GNG festival kao naš top događaj i vrhunac sezone - završio je Boko.
Nevjerojatna je posvećenost kojom muralisti danima uređuju goleme zidove Kuće, na bolskome suncu i vrućini, svaki pod svojom kapom ili pod kakvim improviziranim zaklonom. To su odreda razgovorljivi, ugodni ljudi, kako i priliči svjetskim putnicima koji danas crtaju na Braču, a već idući tjedan na nekom drugom street art događaju negdje u svijetu.
- Dolazim iz Beograda, zovem se Andrej Žikić, a na radove se potpisujem kao Artez - rekao mi je umjetnik sav umrljan bojom, koji je već četvrti put na GNG-u.
Andrej Žikić (Artez)
- Jučer sam crtao deset sati, sada, evo, crtam već dva sata, a crtat ću još danas barem pet ili šest sati. Odlučio sam se za laganu ljetnu temu - crtam djevojku koja je krenula na plažu i sa sobom nosi suncobran. Htio sam baš ići lagano s temom, tako da ne opteretim zid, a takav je bio i dogovor s organizatorom. Inače, ovdje se okupila ekstra ekipa muralista. Tu su Flying Fortress, Sebastian Velasco, Inigo Sesma, pa vaše snage - Lunar, Chez 186, Sarme, Mosk... Puno je odličnih muralista i uživam crtati ovdje i družiti se sa svima - rekao mi je Artez, koji već petnaest godina crta na ulici, a od 2013. samo profesionalno crta i ne radi ništa drugo.
- Crtanje i putovanje, druže, ništa drugo me ne zanima. Idem uokolo i na poziv crtam velike murale. Evo, sad poslije Brača idem u Austriju, Tursku, Italiju, Kazahstan i Francusku. To mi je neki plan za iduća dva mjeseca, a poslije ne znam - završio je Artez, koji se vratio crtanju svoje “letnje devojke”. Trebalo je poraditi još na njezinu suncobranu.
Što reći o glazbenom programu? Divlje.
Kuku$ Klan
Krankšvester
Atmosfera koju proizvode domaći reperi “nove struje” već dugo podsjeća na pankersku. Na njihovim koncertima publika redovno poga, a nije čudno vidjeti ni kakav headbang ili stage dive. Bilo je tako i ovom prilikom, kada su dupkom ispunjenu Kuću danima tresli reperi Tone Tuoro, Buntai, High5, Kuku$ Klan i Krankšvester uz pratnju svojih DJ-a, a bio je tu i legendarni Marin Ivanović Stoka, koji je zastupao stare, boom bap reperske snage.
High5
Buntai
Vrhunac je, međutim, nastupio u subotu, kada se na pozornicu popeo “zloglasni” Splićanin Vojko Vrućina, koji je nedavno objavio i svoj solo prvijenac, na kojem je izrazio svu raskoš svojeg reperskog i liričkog talenta. Vojko je izniman reper, nevjerojatnih liričkih sposobnosti i teške cinične distance koju zauzima u baš svim svojim pjesmama, koje publika već odreda zna napamet.
Kuku$ Klan
High5
Publika je obožavala Graffite na Gradele baš sve festivalske dane ove godine, a sigurno će i sljedeće kada će, prema svemu sudeći, biti održano još jedno izdanje sada već kultnog domaćeg nezavisnog festivala.