Kada je Danijel Žeželj prošle godine u Puli, u Galeriji Makina, izložio portrete pisaca koji su utjecali na njega, Borghesa, Bolaña, Cortázara, Majakovskog i sl., bila je to jedna od najboljih izložbi koje sam vidjela 2016.
Za Festival svjetske književnosti koji je u tijeku pisce je portretirao Tomislav Buntak. Buntak je jedan od naših najboljih slikara, no Žeželjev je prikaz bolji. Naprosto zato što je osobniji, jer je sam birao pisce koji su ga formirali. Buntak portretira one pisce koji su gosti FSK-a, oni su kvalitetni, hvaljeni, nagrađivani autori, Kristian Novak ili Philippe Claudel, primjerice. No nije riječ o njegovom, vlastitom, odabiru, o impulsu da kroz slikarski ili crtački rječnik podijeli svoje iskustvo književnosti. Osobni pristup u ovakvom slučaju mnogo znači.
Zlatan Vrljkan: Boris Dežulović “Pjesme iz Lore”
Slično se može reći i za izložbu radova suvremenih hrvatskih autora otvorenu u Studiju galerije Josip Račić, a riječ je o likovnim djelima koja se temelje na književnim djelima, kroz crtačke ili slikarske dojmove, kroz forme, kroz simbole. Takvo je izlaganje postalo praksa uz Festival i za pohvalu je prilika koju su organizatori dali suvremenim autorima, iako je nisu svi jednako iskoristili. Naracija i nije nužno imanentna slikarima, mnogi će od njih reći kako ih pokušaj prepričavanja njihova djela smeta.
U suvremenoj umjetnosti nije rijetka, direktna ili indirektna, inspiracija književnim djelom, podsjetimo npr. na “Murakamijev ekran”, sliku Zoltana Novaka, ili povezanost jednog ciklusa Zlatana Vehabovića sa Melvilleovim “Mobyjem Dickom”.
U Galeriji Račić generacijski je raspon širok, iako je u pravilu riječ o autorima mlađe i srednje generacije. Pozitivno je i što se nastoji mijenjati imena tijekom godina. Međutim, nije proporcionalna kvaliteta likovnog autora i književnog djela, u nekim je interpretacijama djelo shvaćeno previše doslovno. Neki su intepretaciji pristupili apstraktno.
Robert Šimrak: Christian Kracht “Imperij”
Iako mi je inače drag i blizak društveno angažirani rad Tanje Dabo, (“Opće dobro”), ne čini se pogođenom njezina interpretacija knjige Kristana Novaka “Ciganin, ali najljepši”. Umjetnica sama formira umjetničku knjigu u koju ispisuje ključne riječi, kao što su: priželjkuješ, život, ti, nemir i sl., uz crno-bijele crteže. Jedan od zanimljivijih slikara mlađe generacije Domagoj Rogina, knjigu Mirka Božića “Kristalno zvono”, sjećanja na rodni Mostar, interpretira kroz boje. Zanimljiv je prikaz “Pjesama iz Lore” Borisa Dežulovića, iz “kista” vještog Zlatana Vrkljana.
Neki od radova suvremenih autora koje gledamo na izložbi već su iskorišteni za naslovnice pojedinih knjiga, što ih izdvaja iz sveprisutne poplave osrednjih naslovnica. Primjer je naslovnica knjige “Izgubljena prtljaga” (Fraktura) čiji je autor Jordi Punti: priča o potrazi četiri brata, koja donedavno i nisu znala jedan za drugog, za istim ocem, kroz crtež djeteta na četiri kofera suptilne Maje Rožman, majstorice medija. U tom je kontekstu i suradnja s ilustratorom Vedranom Klemensom: primjer je naslovnica knjige “Busola” Mathiasa Énarda – bajkovit, nadrealan, šarolik pristup autora koji se ne boji boje, i posve drugačiji rukopis od ostalih na izložbi, rukopis ilustratora.
Tomislav Buntak: portret Ulli Lust