U Muzeju za umjetnost i obrt od večeras pa kroz sljedećih mjesec dana može se pogledati retrospektivna izložba Rina Gropuzza nazvana “Fotomorfoze”. Gropuzzo izlaže odabrane fotografije koje su nastale od 1978. godine do danas. Ovaj se riječki fotograf talijanskih korijena formirao, dakle, krajem sedamdesetih, no prvenstveno osamdesetih godina. Pa iako su na izložbi i njegovi najnoviji radovi, estetika razdoblja u kojemu je stasao ostavila je traga te je i danas vidljivo prisutna u njegovu opusu.
Izlagao je u pravilu izvan kod nas dominantne, mahom zagrebačke scene iz navedenog razdoblja. Ne mogu se sjetiti da je neka izložba koja se bavila ovim dobom, a mnoge su se bavile osamdesetima u posljednjih par godina, uvrstila rad Rina Gropuzza. No, on je ionako, radeći u Rijeci i u Italiji, ponajviše u Milanu, pa potom i u Parizu, Los Angelesu i u Ateni, bio izvan te ključne scene kod nas.
U Milanu se, gradu u kojemu se najviše zadržao, većinom bavio modnom fotografijom. Njegov se rad može usporediti s onim koji snima poljsko-njemački fotograf Peter Lindbergh. Iako je nedavno preminuli mag modne fotografije svoju najpoznatiju fotografiju snimio 1990. godine, već je ranije izveo modele van, na ulicu, snimao ih je s cigaretama u ustima, kao što ih u isto vrijeme snima i Gropuzzo.
Gropuzzove fotografije, moram priznati, nisu baš uvijek moj “cup of tea”, no njegov je rukopis, dakle, onaj koji jest dominirao osamdesetih godina na specifičan način i jedan je od onih koji su obilježili tu čitavu epohu.
akt “Ples anđela”
Izložbom dominiraju aktovi. Zbog žena se, govori mi Gropuzzo dok obilazimo izložbu, uostalom i odlučio baviti fotografijom. Fotografije koje izlaže većinom su snimljene u Hrvatskoj i u Italiji. Na jednoj se prepoznaje i glumica Charlize Theron. Dok je još bila mladi model u usponu, bilo joj je tek šesnaest godina, Gropuzzo ju je snimao preko jedne talijanske modne agencije, odmah mu je zapala za oko njezina ljepota.
Snima i crno-bijelu fotografiju i u boji, i analogno i digitalno, ovisi o trenutku. No, njegova fotografija nije nikada spontana, to nisu fotografije života ulice, uvijek je riječ o namještenim scenama. Oštri kontrasti i dramatična osvjetljenja karakteriziraju njegovu crno-bijelu fotografiju, a onu u boji harmoničan kolorit, jake i intenzivne boje. Grafizam, likovnost, sklonost ka detaljima, osjećaj za širi kadar, sve je to kod ovog fotografa prisutno.
Izložbu je, inače, MUO organizirao u suradnji s Hrvatskom zajednicom u Trstu. U Trstu je prije Zagreba bila izložena u prostoru Palazza Gopcevich, u samom centru grada.
Nije akt jedino što Gropuzzo snima, jedna od upečatljivijih je fotografija modnog dizajnera hrvatskog podrijetla Ottavia Missonija. Snimao ga je kad je imao devedeset godina. Missoniju je, naime, donio fotografiju koju je snimio dvadeset godina ranije, u jednakom položaju i jednako odjevenog. U Gorskom kotaru, pak, u prirodi, on bilježi mnoge detalje, poetika drva među dominantnima je u njegovom pejzažnom radu. Razne portrete koje je tijekom karijere snimao, često po narudžbi, na ovoj izložbi ne pokazuje.
Ženske aktove snima u prirodi, ali i u industrijskom ili napuštenom hotelskom pejzažu. Jedna od čestih fotografskih pozadina je Haludovo na Krku, devastiran hotel, remek-djelo Borisa Magaša, koji nije preživio mnoge pretvorbe.
“Nathalie, ledeni anđeo”
Kada mu govorim o erotskoj fotografiji, Gropuzzo će mi reći da nije riječ o tako definiranoj fotografiji, u šali nadodaje da mnogi njegovi prijatelji kažu da nije riječ o erotici, no odmah nadodaje kako to ne znači da su oni u pravu. Često naglašava skulpturalnost tih aktova. Rekla bih čak da su najslabija dionica izložbe upravo aktovi u prirodi, ponekad su scene previše slične, kao da se ponavljaju, tako se bar čini kad su jedne pokraj drugih. Ponekad imaju na licu maske ili uz sebe razne fetiše.
Pozadina su za njegove aktove bili i stara šećerana u Rijeci, nekadašnji kompleks Benčić, koji je u novije vrijeme jednim svojim dijelom pretvoren u novi muzej Moderne i suvremene umjetnosti, nekadašnje tvornice odjeće ili papira u Rijeci. Na Savudriji snima akt uz svjetionik vizualno prateći legendu o ljubavnici grofa Ferdinand Metternicha, koja je preminula na dan otvorenja svjetionika.