IZLOŽBA U BERLINU

HLADNORATOVSKA BITKA ZA PICASSOV UM Senzacionalna izložba ispituje dosege i posljedice zapadnih obavještajnih operacija u području moderne umjetnosti

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 23.12.2017. u 19:38

 

Bitka za Picassov um termin je koji je koristio CIA-in agent i novinar Thomas Braden. Bradenova je ideja bila da američka obavještajna služba u tajnosti financira modernu umjetnost i brojne kulturne institucije te da rječnik moderne umjetnosti okrene u svoju korist, i pokaže koliko je slobode, apstrakcije i individualizma dopušteno u američkom načinu života. Namjera je bila pridobiti i one intelektualce kojima je bio bliži komunizam. Ime španjolskog umjetnika, ljevičara Pabla Picassa, bilo je idealno za opis te ideje. Picasso, poznato je, svoja uvjerenja nije mijenjao do smrti, no ionako nije bilo riječi o konkretnim umjetnicima, nego o mijenjanju svjetonazora.

“Bitka za Picassov um” u temelju je izložbe “Parapolitike: Kulturna sloboda i hladni rad” otvorene u Berlinu u Haus der Kulturen der Welt, Kući kultura svijeta, a kojoj se uz djela Gerharda Richtera, Normana Rockwella, Art&Language, Irvinga Normana, Marthe Rosler, Franka Stelle, Samuela Becketta, izlažu i djela hrvatskih autora Josipa Vanište te protagonista Didaktičke izložbe, među kojima su bili Ivan Picelj i Vjenceslav Richter.

 

Veliki skandal

Izbor lokacije nije slučajan. Naime, upravo je u zapadnom Berlinu 1950. godine osnovan Kongres za kulturne slobode, naizgled posve nezavisna institucija, koja se tako i predstavljala sedamnaest godina, u vezi s čijim je osnivanjem vladala iznimno pozitivna atmosfera i imala je podršku ljevice. S uredima u više od trideset i pet zemalja Kongres je financirao mnoge kulturne programe, časopise, kulturne centre, galerije liberalne ljevice u Europi, Latinskoj Americi, Africi i jugoistočnoj Aziji, razvijajući mrežu novina, konferencija i izložbi kojima su propagirali “univerzalni jezik modernizma u književnosti, umjetnosti i muzici”. No, 1967. godine otkriveno je da je Kongres tajno financirala američka obavještajna služba CIA.

Bio je to skandal golemih razmjera koji je rezultiralo ostavkom mnogih uglednih intelektualaca koji su dotad bili na čelu raznih kulturnih institucija i časopisa, primjerice, britanski pjesnik Stephen Spender podnio je ostavku na mjesto urednika književnog časopisa Encounter i sl. I dok je svima bilo poznato da su zemlje Sovjetskog Saveza još od početaka koristile umjetnost kao oruđe propagande, američka podrška liberalnim, no antikomunističkim organizacijama dugo se prikrivala, kao i činjenica da su na uvriježene podjele na apstraktno i figurativno slikarstvo koja su ponekad znale i posvađati pojedine umjetnike pa i izazvati strastvene polemike, velik utjecaj imale zapravo tajne službe.

A upravo je u prostoru u kojemu se odvija izložba, Haus der Kulturen der Welt, obilježena 10. obljetnica Kongresa, pa izložba kritizira i ulogu vlastitog izlagačkog prostora u hladnom ratu. “Javne institucije poput moje moraju preuzeti odgovornost za ono što čine. Mora vam biti jasno s koje pozicije krećete”, rekao je Bernd Scherer, koji je na čelu te institucije, za Guardian. Izložba je, naime, uvelike zainteresirala međunarodnu javnost. Autori su izložbe četvero kustosa Anselm Franke, Nida Ghouse, Paz Guevara te kustosica iz Hrvatske Antonia Majača, koja u Berlinu živi posljednje četiri godine.

Antonia Majača za Jutarnji objašnjava atmosferu u povodu berlinske izložbe: “Iznimno je posjećena, možda zato i jer je Berlin jedna od najvažnijih ‘scena’ hladnog rata, i zato što je i sama institucija Haus der Kulturen der Welt (HKW) djelomice vezana upravo uz američku prisutnost u Berlinu. A kao polazište izložbe uzeli smo Kongres, s obzirom da je preko njega Amerika širila svoj kulturni, odnosno, politički utjecaj kroz jezik visokog modernizma”. Inače, konferencije i seminari vezani uz Kongres u tih 17 godina, koliko je djelovao u tajnosti, održani su stotinjak puta, jedna je od njih bila u Dubrovniku, u listopadu 1965. godine, tema su bili “Socijalni sistemi u ruralnim krajevima i edukacijski sistemi u zemljama Mediterana”. Teme su konferencija bile razne: Tolstoj, islam, azijski pisci, muzika u 20. stoljeću...

Među kustosima berlinske izložbe je i jedna Hrvatica: Antonia Majača (na slici druga slijeva)

 

Formiranje kongresa

Osnivanje Kongresa za kulturnu slobodu, organizaciju koja je dakle nominalno bila posvećena promociji autonomije umjetnika i intelektualaca, a zapravo je bila sredstvo osiguranja američke dominacije na kulturnom području, u zapadnom je Berlinu, među ostalima, predvodio Melvin J. Lasky, američki novinar i osnivač magazina Der Monat. Lasky je živio u Berlinu i napisao je jedan od uvjerljivijih tekstova na temu američka podrška nezavisnoj kulturi. Nakon što je afera razotkrivena, Lasky je priznao da je znao da CIA financira Kongres za kulturnu slobodu, no spekulacije da je i sam bio agent, nikada nisu dokazane. Manifest Berlinskog ljeta napisao je, pak, Arthur Koestler, nekadašnji razočarani član Komunističke partije Njemačke. Konferenciji je prethodilo formiranje grupe “Amerikanci za intelektualnu slobodu”, u kojoj su među ostalim bili Sidney Hook, filozof, također nekoć simpatizer Komunističke partije, spisateljica Mary McCarthy te ruski skladatelj Nicolas Nabokov, koji je tridesetih godina postao američki građani, inače blizak rođak Vladimira Nabokova. Osnivanje grupe tumačili su kritičkim odgovorom na “prosovjetsku konferenciju za svjetski mir”, kako su tumačili, održanu u New Yorku, u hotelu Waldorf-Astoria 1949. godine. Propagirali su apolitičnost, no kako se pokazalo, bio je to uvod u politički projekt za potvrdu kapitalističkog društva i kroz medij kulture.

Na temelju priče o Kongresu za kulturnu slobodu izložba istražuje kako je hladni rad pomogao oblikovati suvremenu umjetnost, koja se cijelo vrijeme definirala kao slobodna, individualna i iznad ideologija. Drugim riječima, kako piše Guardian: “Kako su promovirajući moderne umjetničke pokrete, poput apstraktnog ekspresionizma, umjetnike kao što su Jackson Pollock, Willem de Kooning i Mark Rothko, želeći pokazati američku kreativnost i slobodu izražaja, obavještajne službe završile tako da su oblikovale estetsku slobodu modernog svijeta”. A kustosi izložbe navode: “Nije nepoznata činjenica da je američka obavještajna služba tajno financirala kulturu tijekom hladnog rata. Izložba Parapolitika nije postavljena kako bi razotkrila ovaj skandal, unatoč manjku angažmana međunarodnih muzeja na tu temu. Cilj je izložbe postaviti pitanje može li kanon zapadnog modernizma uistinu biti retroaktivno ‘globaliziran’ bez sagledavanja ideoloških struktura i institucija koje su sve to pratile”.

Thomas Braden, na čiju je inicijativu sve krenulo, vrlo dobro poznat u javnom životu Amerike, kao kolumnist, jedan od voditelja političkog talk showa na CNN-u, ali i pokretač nekih zabavnih emisija, bio je po svjedočenju njegovih suvremenika kompleksan, no inteligentan čovjek. Njegove su metode bile sofisticirane, i to je razlog zašto je trebalo gotovo dva desetljeća da se otkrije manipulacija. “Teško je ne diviti se dobrom ukusu zaposlenika CIA-e”, napisao je kritičar Berliner Zeitunga nakon što je pogledao izložbu u Berlinu. Složit će se i ravnatelj HKW-a: “Ne smije se podcjenjivati inteligencija i učinkovitost CIA-e. Učinili su kulturu dijelom svoje strategije, što je zahtijevalo istinski umjetnički senzibilitet. Pa, ako idete istraživati pozitivne i negativne učinke, brzo ćete završiti u sivoj zoni”. Braden je uostalom čvrsto vjerovao u ono što radi, pa je 1967. godine u tekstu naslovljenom “Drago mi je da je CIA ‘nemoralna’”, braneći “globalnu tajnu operaciju koja je podržavala, kako je tumačio ‘nekomunističku ljevicu u poslijeratnoj eri’ kao jedno od obrazloženja za čitavu operaciju vezanu uz kulturu i umjetnost zapisao: Ukrali su velike riječi”.

“Postoji i teza o dvije CIA-e - jednoj koja je bila kulturno progresivna i podržavala je razne kulturne projekte, poput antiapartheid časopisa u Južnoj Africi, umjetničkih klubova u Nigeriji i slično, te druga, uključena u nasilnu američku hladnoratovsku realpolitiku”, tumači dalje Antonia Majača. U popratnim materijalima uz izložbu može se također pronaći da projekt kustosa “koristi Kongres za kulturnu slobodu kako bi suprotstavili Picassovu poznatu izreku da je “umjetnost laž koja nam pomaže da shvatimo istinu” s djelovanjem američke obavještajne agencije, čija “umjetnost leži u prikrivanju sredstava kojima je sloboda postignuta”. Njihovo se istraživanje, tumači Majača, djelomice širi i na suvremeno doba: “Osim što istražuje hladnoratovske konstrukcije pojma slobode, jedan dio izložbe razmatra upravo povijest umjetničkih i kulturni sloboda te upućuje na liberalni, ili bolje rečeno neoliberalni konsenzus stvoren u doba hladnog rata, koji i danas veliki djelom dominira svijetom umjetnosti”.

 

Dvije agencije

Uz djela pojedinih umjetnika na izložbi su razni časopisi koje je, kako se kasnije pokazalo, djelomice financirao Kongres koji je osnovala CIA, kao što su Der Monat u Njemačkoj, Hiwar u Libanonu, nigerijski Black Orpheus. Njemački urednik Ulli Beier osnovao je Black Orpheus 1957. godine, koji se smatrao “snažnim katalizatorom umjetničkog buđenja u zapadnoj Africi” (CIA je, doduše, časopis počela financirati kasnije, 1962.)...

Kad je riječ o umjetnicima, namjera izložbe nije bila postaviti djela autora koji su se razvili pod patronažom američke obavještajne službe, nego se nastoji pokazati, tumači se “da je politička upotreba umjetnosti prisilila umjetnike da ponovno pregovaraju o značenju njihovih djela”. Naime, izložba je, kako objašnjava Majača, podijeljena na sljedeći način: “Na izložbi se npr. radovi afro-američkih umjetnika i umjetnica, poput Faith Ringgold, Howardene Pindell, Romara Beardena, Normana Lewisa i drugih, konfrontiraju s dokumentarnim materijalima koji ilustriraju propagandu američke neoliberalne ideologije kroz popularnu kulturu, magazine i slično. Jedan se dio izložbe bavi odjecima povijesnih avangardi i borbom umjetničkih formi, prije svega realizma i apstrakcije, ali i kompliciranjem te binarne podjele. Veći se dio postava bavi izložbom kao medijem”. U tom se, posljednjem dijelu, pokazuje i “Didaktička izložba”.

 

Didaktička izložba

A upravo se ta izložba iz 1957. godine, održana u gradovima bivše Jugoslavije, u popratnim materijalima uz berlinsku izložbu, spominje kao jedna od ključnih. Bio je to, podsjetimo, svojevrsni obrazovni projekt u kojemu su sudjelovali Ivan Picelj, Radoslav Putar, Tihana Ravlić, Vjenceslav Richter i Neven Šegvić: najvažnije pojmove umjetničke apstrakcije željeli su predstavili radnim ljudima te su kroz devedeset i dva panela bili objašnjeni razni pojmovi i autori, od Paula Cézannea do apstraktnih umjetnika iz pedesetih godina, a izložba je putovala od Zagreba do Skoplja i Maribora. Od domaćih je autora još izložen i rad Josipa Vanište, akcija “Polaganje” u kojem taj umjetnik 1986. godine okuplja članove Gorgone kako bi jednu od njegovih glasovitih minimalističkih slika iz šezdesetih godina odnijeli u prirodu u blizini Zagreba i ostavili u snijegu (postoji jedna priča da su sliku pronašla djeca i kasnije je iskoristila za sanjkanje). “Na neki način, ovaj čin ritualno proglašava još jednu od smrti avangardnog slikarstva”, kaže Antonia Majača.

Među izloženim su radovima i “Picassova Guernica u Jacksona Pollocka” iz 1980.: ikonsku sliku Pabla Picassa protagonisti umjetničke grupe Art&Language rade u stilu Jacksona Pollocka, tehnikom drippinga, potom četiri slike Normana Rockwella, posvećene četirima slobodama, koje se referiraju na predsjednika Roosevelta i njegov govor o temeljnim ljudskim pravima, pa satirički radovi Ada Reinhardta, kao što je “Spašavanje umjetnosti”. Umjetnik koji je poznat po crnim slikama, “posljednjim koje postoje”, kako ih je tumačio, ponekad je radio satiričke crteže. Na navedenom, “Spašavanje umjetnosti”, apstraktna umjetnost spašava “običnu” umjetnost od jurećeg vlaka, a crtež je izašao u Newsweeku 1946. godine. Na izložbi je i film koji potpisuju Daniel Keller, Charles Light i Rob Okun, “Nepoznate tajne: umjetnost i era Rosenberg”, priča o Ethel i Juliusu Rosenbergu, koji su pogubljeni kao sovjetski špijuni. Autori su filma otkrili dotad nepoznatu činjenicom da su u korist Rosenbergovih govorili, među ostalima, Pablo Picasso i Arthur Miller.

Od Irvinga Normana, pak, izložen je rad MFI Complex, 1981. Norman je inače umjetnik koji je imao svoju osobnu priču s američkim službama. Bio je, naime, emigrant iz Litve u Ameriku, koji je nakon što se doselio dvadesetih godina prošlog stoljeća u Kaliforniji otvorio brijačnicu. Međutim, tridesetih se godinama priključio Brigadama Abrahama Lincolna, u doba Španjolskog građanskog rata, nakon čega se vraća u Ameriku i počinje se baviti umjetnošću. Međutim, kako stoji dalje u popratnim materijalima uz izložbu: “Zbog sumnje u povezanost Komunističke partije i Španjolskog građanskog rata svi su veterani Lincolnove brigade postali sumnjivi. S odobrenjem predsjednika Roosevelta, direktor FBI-a J. Edgar Hoover, naredio je nadzor svih “subverzivnih aktivnosti”, što je uključilo i istraživanje propagande koja je suprotna američkom načinu života. Norman je odmah stavljen pod nadzor i željeli su od njega načiniti doušnika te su pratili i njegova putovanja. No, slikar koji je živio jednostavan, miran život u Kaliforniji nije imao nikakvih tajni te vrste”.

 

Tenzije i kreativnost

U svakom slučaju, razdoblje od kraja Drugog svjetskog rata do sedamdesetih bilo je vrijeme velikih političkih tenzija i iznimne kreativnosti. Umjetnost, arhitektura, dizajn, poznato je, igrali su jednu od glavnih uloga: o važnosti dizajna svjedoči, uostalom, i poznata Kuhinjska debata Nixona i Hruščova. No, “Bitka za Picassov um”, kako i napominju autori izložbe, rijetko je dosad bila tema povjesničarskoumjetničkih istraživanja. Malim se dijelom s berlinskom može povezati izložba “Hladni moderni rat 1945. - 1970.” u londonskom Victoria&Albert muzeju koja je prije nekoliko godina pokazala umjetnost s obje strane zavjese. No, Berlinska izložba daleko je iznad crno-bijelih zona, i pokazuje prije svega utjecaj CIA-e, ideju njezina jednog agenta, na definiranje likovne umjetnosti, s posljedicama koje su u svijetu umjetnosti ostale sve do danas.

Izdvajamo