“Voljela bih imati mogućnosti kao sve druge žene”, izgovara glas blagog zagrebačkog naglaska. “Voljela bih i da moja djeca imaju mogućnosti, posebno u školi, i da me ljudi doživljavaju kao svakog drugog čovjeka, a ne samo kao Roma”, nastavlja u animiranom spotu. Druga bi htjela da se može slobodno kretati po gradu, danju i noću. Onako kako možete vi i ja. I da ljudima nije nelagodno kad je u tramvaju ili autobusu vide s hidžabom na glavi. I treća, četvrta... One su tu, oko nas, ali žive u strahu, izgurane negdje na rub, pet žena koje je okupila umjetnica Andreja Kulunčić u projektu “ISTE - za prihvaćanje različitosti”.
Provokacija društva
U rujnu je Zagreb bio oblijepljen bilboardima s porukama tih pet žena: jedne Romkinje, pa muslimanke, crnkinje, lezbijke i azilantice iz Sirije, a animacija s YouTubea krenula je u život putem društvenih mreža. Rad će biti predstavljen i na izložbi “Glas umjetnika”, s djelima suvremenih umjetnika srednje i istočne Europe iz kolekcije njemačkog Deutsche Telekoma, koja se 19. siječnja otvara u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. A možda će isti ti plakati biti postavljeni po ulicama njemačkih gradova, jer je DT izrazio interes da otkupi rad, najavljuje Andreja Kulunčić, umjetnica poznata po provokativnim društveno angažiranim radovima i profesorica na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. S drugim ženama, drugim likovima? “Ne, nema potrebe. Islamofobija, ksenofobija, rasizam, homofobija, posvuda je to isti problem”, ističe.
Na plakatima vidite da su to žene, majke, s tijelom osobe koja vas neće ugroziti, pa ipak osjećate agresiju ili nelagodu. U animaciji čujete njihov glas, vidite da dvije žene koje nisu iz Hrvatske uče naš jezik, daju sve od sebe kako bi bile prihvaćene. A nisu.
Andreja Kulunčić pozornost šire, neumjetničke javnosti privukla je 2000. kad je usred štrajka radnica Name u stečaju na zagrebačka tramvajska stajališta postavila seriju plakata s portretima radnica s natpisom “NAMA: 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća”. Tamo gdje ste navikli gledati reklame za šampon ili deterdžent, gledala su vas ozbiljna lica žena u srednjim godinama u strahu da će završiti na ulici.
Još od početka devedesetih rad Andreje Kulunčić većinom je usmjeren na one Druge, diskriminirane, na manjine, na razobličavanje društvene nepravde i osnaživanje ljudi da joj se suprotstave. Školovala se kao kiparica, u Beogradu i Budimpešti, ali ju je iskustvo putovanja po Latinskoj Americi 1995. preobrazilo. “Tamo sam vidjela veliki nerazmjer siromaštva i bogatstva koje nije bilo vidljivo u socijalističkoj Jugoslaviji u kojoj sam odrastala. Čim sam došla tamo, odmah mi je bilo jasno što znači kolonijalno, postkolonijalno, teorija kojoj te uče”.
Od tada se potpuno posvetila društveno angažiranoj umjetnosti. “I pitanju koliko smo svjesni da podržavamo društvenu nepravdu svojim djelovanjem. Koliko preuzimamo odgovornost za to što radimo? Svih ovih 25 godina pokušavam probuditi odgovornost ljudi do kojih moj rad dolazi, gdje god radim, u Hrvatskoj kao i u Meksiku ili Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj. To je sve što želim, pozvati ljude da preuzmu svoju osobnu odgovornost”.
Politika i umjetnost
Na početku je imala problema jer su je mnogi uvjeravali da politici nema mjesta u umjetnosti. Danas joj pak smeta kad angažirana umjetnost postaje moda, kao u ovom trenutku, kad se puno radi na temu imigranata, ali često nedovoljno promišljeno. “To je već treći val otkako radim, tada se obično pritajim i čekam da prođe”. Pritajiti se u njenom slučaju znači da je osim zagrebačke čekaju tri skupne izložbe u Italiji i Dublinu vezano za radove sa psihijatrijom te nastavak projekta ART-ACT-BOX kojim u suradnji s koreografkinjom i plesnom umjetnicom Zrinkom Užbinec obilazi škole, knjižnice, kulturne centre, staračke domove: tamo poziva mlade i stare da im se pridruže i zajedno postave izložbu. Ako čovjek ne oslobodi kreativnost u sebi, kako će sudjelovati u životu društva?
Nekad stvar prođe mirno, kao što je prošao rad s pacijentima bolnice Vrapče (2010. - 2015.) na destigmatizaciji psihičkih bolesnika, a nekad se suočava s ozbiljnom cenzurom. Ili s institucionalnim zidom, poput onoga u Švicarskoj na koji je naišla njena akcija “1 franak = 1 glas”. Kad se obnavljala zgrada švicarskog parlamenta, skupljala je novac među ilegaliziranim radnicima, strancima koji su radili u Švicarskoj bez ikakvih dozvola, nekad i više od desetljeća, a da nisu imali pravo niti da se mirno prošeću po gradu, bez straha da će ih policija privesti i deportirati.
Te 2007. krajnje desna Narodna stranka osvojila je rekordni broj glasova otvoreno rasističkom, antiimigrantskom kampanjom, a Švicarska je nakon toga više puta pooštravala imigrantske zakone, koji omogućavaju domaćinima da grubo iskorištavaju doseljenike. Prikupljeni iznos htjela je darovati švicarskom parlamentu za renoviranje, uz pločicu na kojoj bi pisalo da je to “Poklon od Sans-Papiersa” i obavezom da pločica bude postavljena na vidljivo mjesto u parlamentu. Predaja čeka i pločice bila je dogovorena, obaviješteni su novinari, i dva sata ranije parlament je otkazao, međutim cijela je kampanja pobudila interes javnosti.
U Sloveniji su joj gradske vlasti skinule plakate dan nakon postavljanja. Radila je za Modernu galeriju u Ljubljani projekt “Bosanci van!” 2008. Galerija se upravo obnavljala i ona je predložila da tri radnika tjedan dana, umjesto na galeriji, rade unutra, s njom. To su bili Bosanci, imali su papire, ali su njihovi uvjeti rada bili jako loši. Dozvola ti je vezana za poslodavca, ako želiš promijeniti firmu, moraš se prvo vratiti u Bosnu i čekati novu radnu vizu. Osmislili su skupa plakate, na polovini je moderno uređen stan, a na drugoj polovini slika radnika koji gradi taj stan s natpisima “Šuti i radi” ili “Djecu drži doma”, ili fotografija grupne radničke spavaonice i natpis “Za koga je, dobro je”.
Bitna je podrška
Andreja je u Ljubljanu stigla dan nakon otvaranja, silazi s vlaka i gleda gdje su plakati. “Zovem kustosicu Bojanu, ona tvrdi da ih je vidjela dva sata ranije. Ali nema ih, niti jedan!”, prepričava Andreja. Na veliki pritisak od Moderne galerije plakati su ipak vraćeni, Grad se kasnije ispričao, “došlo je do birokratske pogreške”.
“Jako je važno stoje li doista ljudi koji su vas pozvali iza subverzivnosti vašeg rada, hoće li ostati uz vas kad otvarate neugodna pitanja”, ističe Andreja Kulunčić. Jer nije svuda imala dobra iskustva kao u Ljubljani ili galeriji Shedhalle u Zürichu. Često kad radite s velikim muzejima i galerijama, kaže, koji ne žele biti doista subverzivni, nego “žele modificirati, da ne kažem komodificirati” umjetničke radove tako da ostanu kritički, ali ipak prihvatljivi elitističkom diskursu muzeja i galerija. “Više ne prihvaćam sve pozive na velike izložbe, prihvaćam samo one gdje sam koliko-toliko sigurna da će kustos ili institucija stati iza mog rada kad krenu problemi i cenzure.
U Hrvatskoj nije imala problema. “Na Zapadu su mi odmah rekli, Andreja, mogli su te tužiti, recimo što sam koristila logo Name bez dozvole.” Metode pritiska i cenzure su različite. U Mađarskoj ih je gradonačelnik dan prije otvaranje izložbe nazvao i rekao: “Ako stavite ovo, zatvorit ću galeriju i svi ćete dobiti otkaz”. “Kustosica mi je rekla da sama odlučim: pet ljudi je radilo u toj galeriji. Ja sam, naravno, povukla rad”, kaže. Zapad ima suptilnije metode. 2003. su je zvali iz Australije. Pristala je i rekla da bi radila s Aboridžinima. Onda ništa, hvala.
Pritisak u Britaniji
Posebno neugodno iskustvo vuče s uglednog Liverpulskog bijenala 2004. Tamo je došla nakon kaselske Documente, vjerojatno najuglednije svjetske art izložbe, iza sebe je imala niz radova na velikim i važnim mjestima (Manifesta4 u Frankfurtu, Whitney Museum u New Yorku, Istanbulski bijenale, trijenala u New Delhiju, Beču, Berlinu, Sidneyju…). I dobila je zavidan prostor u liverpulskom ogranku muzeja Tate Modern. No problem je nastao kad je odlučila da želi rad o maloljetničkoj trudnoći, gdje bi na jumbo plakatima stajalo da je Britanija u tome najgora u Europi. To je u tom trenutku bila statistička činjenica. Osmislila je čitavu kampanju - i onda je krenulo fino maltretiranje.
Tate je rekao, Andreja, s tom temom nećeš ući u Tate. “Nudili su mi 10.000 funti za produkciju, i mislili su da to neću odbiti. Kad si mlad i tek gradiš karijeru, ne propuštaš Tate. Ja sam rekla ne, mislim da je ovo jako važno, ne želim potrošiti 10.000 funti da bih pričala kako je Liverpool sjajan grad… I onda je krenulo mrcvarenje. Baš su me maltretirali, izgubila sam pet kila i imala stalne glavobolje.”
Na kraju je pristala na kompromis, ostala je njena tema, ali naravno ne i elitno mjesto u Tateu. Na info dijelu bijenala postavili su njen rad u kojem je pitala građane što misle, i ako oni kažu da je to potrebno, napravit će javnu kampanju o maloljetničkoj trudnoći na idućem bijenalu, obvezali su se organizatori. Britanski sustav je takav da nezaposlene djevojke s trećim djetetom dobiju kuću, i rađa se već treća generacija ljudi bez posla, gurnutih u geta i bez ikakve šanse. Građani su rekli da je to važna tema, da su spremni volontirati… ali je iz Liverpoola više nisu zvali. Kasnije je saznala da je i danas vode na crnoj listi Tatea. “Nisam ni znala da tako nešto postoji”.
Kako uopće znati da postavljaš prava pitanja, ako ponekada ne udariš o zid? “Imate puno loših društveno angažiranih radova i manji broj dobrih, gdje umjetnici zaista idu u bit problema, u suživotu s ljudima s kojima rade. I slikarstvo može biti dobro ili loše, ali ovdje je to gore, jer boli. Loše naslikana mrtva priroda etički ne boli. Ne možete raditi s ljudima koji su već traumatizirani i onda ih dodatno diskriminirati. Zato je ovdje etičnost posebno važna, o tome stalno govorim i svojim studentima.”
Na koji način je dopustivo koristiti druge ljude, kao recimo danas, u tim stotinama radova s imigrantima? “Nije dopustivo. Nije stvar u tome idete li preko zakona, nego idete li preko svoje etičnosti. Jako puno umjetnika ide na to da izazove skandal, da nešto iskoriste ili da bi stvorili ime. Ja to zovem ljudskim zoološkim vrtom, odete u marginalizirane zajednice, snimite ponešto, na otvorenju sa svojima popijete čašu vina i idete doma.”
Njeni projekti traju mjesecima pa i godinama, puno vremena provodi s ljudima. “Ne možete biti zatvoreni u svom malom miljeu ateljea i muzeja, i govoriti o svijetu vani. Ako želite raditi s manjinskom zajednicom, morate s njom provesti puno vremena, morate steći povjerenje, postati prijatelji.” U Vrapču je u tri navrata dolazila tijekom šest mjeseci radeći na projektu “Destigmatizacija”, u Meksiku je trebalo dvije godine da bi rad sa siromašnima, domorodačkim stanovništvom i teolozima oslobođenja bio kompletiran u suradnji sve četiri uključene zajednice.
“Kad radim s manjinskim skupinama, s imigrantima, azilantima, ilegaliziranim radnicima, svjesna sam da dolazim iz dominantne pozicije, svejedno jesam li u Švicarskoj ili Meksiku, kažem im da nisam političar, ne mogu vam riješiti dokumente, ili infrastrukturne probleme, ali ono što mogu je pokušati skupa s vama osvijestiti ljude o problemu koji vi želite artikulirati. Ne mogu artikulirati umjesto vas, ali mogu pomoći da problem skupa artikuliramo kroz umjetničke metode.”
Monstruozni sustav
Žene, migranti, siromašni, duševno bolesni, Romi: uvijek je zanimaju manjine, one koje svakodnevno ugrožavamo ni ne primjećujući. “Mene zanima sustav, a ne pojedinačni slučajevi diskriminacije. Ono što me zaprepastilo jest cijeli taj monstruozni sustav koji smo izgradili da bi nam drugi ljudi služili kako bismo imali lijep život. Zašto Švicarska ima takve zakone koji Švicarcu omogućuje da nekažnjeno iskorištava Bolivijanku? Ili Austrijancima žene iz Bosne, koje imaju pravo doći kod muža u Austriju, ali ne i raditi, što znači da rade na crno, za najnižu nadnicu, bez ikakvih prava, što propitujem u radu ‘Samo za Austrijance’. Bolivijanki u Švicarskoj uzmu pasoš, poslodavac navodno šalje novac njezinoj obitelji koja ga možda nikad neće dobiti, živi u suvremenom ropstvu. Imam manje prava u toj kući od psa, jedna mi je rekla”, prenosi umjetnica.
Ona ne dijeli ono tako rašireno hrvatsko crnilo i cinizam. “Još nije došao taj trenutak da kažem da se ovdje više ništa ne može napraviti. Mislim da ima još puno prostora za dijalog, za otvaranje, uvažavanje drugoga, prostora za promjene. Ljudi ne preuzimaju odgovornost i to je velik problem, ali mislim da čuju kada ih pitate ‘Zašto si rekao ružnu riječ, ili učinio ponižavajuću gestu prema drugom?’ Odgovor nije ‘to svi moji rade’, nego osvještavanje osobne odgovornosti i prema pojedincu i prema zajednici”, poručuje.