Mihajlo Arsovski mistična je figura u dizajnerskoj struci, čemu zasigurno pridonosi njegovo držanje podalje od javnosti, njegovo rijetko pojavljivanje, ne želi davati intervjue niti se fotografirati. Možemo to posvjedočiti iz prve ruke, nekoliko smo puta pokušali, bio bi više nego zanimljiv sugovornik, svjedok jedne dizajnerske epohe iz prve ruke.
To, treba odmah reći, nikako nije poza, umjetnikova je odluka da živi na ovaj način. I dalje stvara pa ćemo uz pokoju noviju umjetničku monografiju, poput one Nevenke Arbanas, i dalje moći pronaći da ju je oblikovao Arsovski. Bio je i na otvaranju Bourekove izložbe prije par godina. Surađuje najčešće s umjetnicima ili književnicima s kojima je održao veze tijekom godina.
Ovaj je dizajner jedan od očeva plakata kakav poznajemo danas. Oblikovao je, također, među ostalim Pop express, časopis o pop glazbi koji je izlazio sedamdesetih, a karakteristika su mu psihodelične naslovnice povezane s tada dominantnom hipi kulturom ili pak neke od najpoznatijih plakata koji su pozivali u Teatar &TD; dizajneri koji su kasnije dolazili u &TD nastojali su slijediti ovu tradiciju kvalitetnog oblikovanja. Osim plakata, oblikovao je, primjerice, i kazališne ulaznice kao kopiju željezničkih karata.
U Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva na izložbi “Opremio: Mihajlo Arsovski - Oblikovanje knjiga i periodike od 60-ih do danas”, koju su kustoski priredili Dejan Kršić i Marko Golub, orijentirali su se na jedan, specifičan segment djelovanja ovog autora sadržan i u samom naslovu izložbe. Temelji se na naslovnicama knjiga koje je oblikovao ovaj dizajner, smještenima ili na drvenom stolu ili na policama postavljenima za ovu prigodu. Tipografija je prepoznatljiva, za vizualni identitet na prvu vam je jasan autor jer ako imalo znate o dizajnu, ne biste ga mogli pobrkati ni s kim drugim.
U tako prepoznatljivoj tipologiji, oblikovane crnim i crvenim slovima, ili pak, crnim, u postavu stoje jedan pored drugoga naslovnice “Prirodopisa” Danijela Dragojevića, “Zapisa o Titu” Miroslava Krleže ili “Crno” Radovana Ivšića. Naslovnice su to koje se baziraju samo na tipografiji, nema fotografija, samo bijela podloga i slova; slova, kako tumače i autori izložbe ovaj dizajner shvaća kao vizualni element. Na drugim knjigama reagira drukčije, primjerice, Peter Handke “Živjeti bez poezije”, izašloj u biblioteci Znaci, bazira se na slovima, ali otisnutoj fotografiji samog autora.
Poseban se dio na izložbi odnosi na plakate uz časopis Teka, a inače se nalaze u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt. Brojčano na izložbi dominiraju serije knjiga biblioteke Razlog, prvo časopisa potom i knjiga vezanih uz SC, niz CeKaDeovih ekonomskih i političkih izdanja, naslovnice Života umjetnosti Instituta za povijest umjetnosti. Uglavnom, često se njegova suradnja s pojedinim institucijama poput SC-a odvijala kroz dugačak niz godina.
Iz HDD-a svojedobno su Arsovskog nagradili i za životno djelo, čini mi se da se nije pojavio na dodjeli nagrada. Izlagani su, potom, njegovi plakati vezani uz SC u ovom izložbenom prostoru. Nadajmo se da je ova izložba uvod u jednu buduću, skoru, retrospektivu, koju je ovaj umjetnik svakako zaslužio.