PAR CRTICA O LIPOVCU

IZLOŽBA U KLOVIĆEVIM DVORIMA Čovjek koji je ljudski i umjetnički uspijevao živjeti na svoj način

    AUTOR:
    • Ive Šimat Banov

  • OBJAVLJENO:
  • 23.12.2017. u 12:26

 

Od naših prvih susreta pitao sam se kako je djelo Vaska Lipovca u Hrvatskoj ostalo izvan ljutih sukoba modernih i nemodernih, “nazadnih” i “naprednih”, avangardnih i retrogradnih? Jer ta su pitanja ovdje ranih 50-ih prošloga stoljeća zadobivala narav tjeralice iz tada suvremenoga svijeta i umjetnosti.

Premda nije bio među onima koji su prigrlili znakove u optjecaju ne pitajući se o vrijednosnim odlikama djela, Vasko je i ljudski i umjetnički uspijevao živjeti na svoj način. Stoga na pitanje zašto je Vasko Lipovac bio manje-više neupitni umjetnik i u vremenima burnih polemika oko “prave” i “krive” umjetnosti, odgovori nisu teški. U sebi slojevit i cjelovit; izvana jednostavan i jasan, spojio je “nemoguće”: zahtjev za modernom čistoćom i ekonomijom sa zahtjevom da ostane osjetljiv čovjek pun-puncat sentimenta, sjećanja i nostalgije. Po izrazu i jeziku moderan i čist, po sadržaju legendaran i pomalo starinski.

Do njega je to bilo u neprijateljstvu i u ljutoj svađi. Oni koji su mislili da je nespojiv sentiment, nostalgija i sjećanje s postom i nemrsom moderne umjetnosti, ovdje će naći modernu štedljivost u izrazu (dva-tri elementa) i sve sentimente i sjećanja. Jer on je znao da se likovni jezik brzo mijenja, a da je čovjek u tome nešto sporiji….

Sportski ciklus

Bio je zapravo kruh od čovjeka - pa i fizički nalik – “štruci” kruha. I doista, u obitelji njegove supruge njegovala se stoljetna tradicija pečenja kruha koji se mijesio u dvije velike čelične miješalice-polukalote koje su meni bile zapravo Vaskova skulptura. I fizički i po svojoj naravi bio je “zaobljeni čovjek”, tj. onaj koji je potvrdio Jaspersovo uvjerenje da je svako savršenstvo u sebi okruglo.

Iz zvjerinjaka grada spuštao sam se i ubrzo ulijetao u maleni vrt, potom i u radni prostor kao u zaštitničku kuću staroga prijatelja. Tih, miran čovjek bio je u svojem prostoru sretan i zadovoljan čovjek. Svoje je samovanje prometnuo u slikanje i kiparenje, ali i u rezanje, tokarenje, brušenje, razgovore… Dijelio je svoju svakodnevicu s cicatim damama i brkatim muževima; s pušačima lula iz kojih se dimilo kao iz parnoga vlaka ili parobroda.

Radio je svece, biblijske prizore, mornare i parobrode… Ali, čini mi se da je njegov tzv. sportski ciklus nekako najmanje ostao bilježen i vidljiv. A tu se debeljuškasti likovi izvrću i prevrću, kopljanik baca koplje tik ispred svojega nosa, bacač kugle baca kuglu na vlastitu nogu… Veslači i vaterpolisti, a i drugi sportaši su pomalo nekoncentrirani jer “bulje” u duboke procjepe na prsima dama. A u tijelima ovih sportaša nema napora niti anatomskog napinjanja. Spartanska odricanja? Ovdje? Naprotiv, trbušasti se tipovi i sve debeljuce hvale svojim izgledom miješajući se s čunjevima ili loptama. Čunjevi-ljudi i ljudi-čunjevi ne boje se doping kontrole ili alko-testa poslije kojih bi, budimo iskreni, borilišta nakon takve provjere, ostala prazna.

Samo zadovoljstvo i obline! Ništa od Mironovih i Polikletovih likova, i modernih atleta na borilištima. Vaterpolisti jedva drže oči iznad površine vode i ta bi glava s kapicama i s očima slobodno mogla biti privezača, bova ili plutača! Uz to, Lipovčevi sportaši uvjeravaju da se prvi koraci u sportu moraju učiniti vrlo rano, upisom u juniorsku momčad nadomak 50-e ili 60-e godine života. Uvjeti za upis su uznapredovala punašnost, i poželjni tzv. pivski trbuh. I pored ovih veterana životnih zadovoljstava za kojima pobjede već trče, sjetim se dičnoga slikara i povjesničara umjetnosti Jakova Bratanića, koji je u svojoj visokoj životnoj dobi na tvrdnju da “dobro izgleda” rekao. “To je zato gospodine što se nisam bavio sportom!” I on je očito, bio Vaskov “sportaš”.

Damjan Tadić / CROPIX
 

Tijelo-lutka

Tijelo ovakva sportaša ostalo je kod Vaska oblo i obojeno i uz to puno prezira prema bulimijskoj kost i koži. A punini i oblini volumena naučio se Vasko Lipovac na kratkotrajnoj, ali po posljedicama dalekosežnoj Akademiji primijenjenih umjetnosti (ranih 50-ih prošloga stoljeća), točnije kod učitelja Koste Angeli Radovanija. Tamo je ustanovljena lutka-tijelo i tijelo-lutka. To je sve “sjelo” na plodno tlo njegove naravi: s njim su tamo bili i Zlatko Bourek i Zvonimir Lončarić, zvani Riba, ali i Ante Sony Jakić i njegove drvene dječje igračke TO-TAK. I tu ne treba neka osobita vidovitost ili napetost pažnje da se među njima uoče i srodnosti i bliskosti, a nadasve sklonost k punim i punašnim oblicima. Kiparstvo je bila radost, a manje muka.

I premda su većina tzv. normalnih ljudi “najnormalniji seksualni manijaci” (kako i sebe naziva slavni crtač stripova), lascivnosti u Vaskovu dijelu iz tzv. erotskih opusa, nema; ako je ima, ona sigurno ne stanuje kod njega nego kod nas. A ako se sve vidi, sve se zna - kako kaže jedna pjesma, sve je ovdje otvoreno, stoga i toliko čedno. Ono što se prvo uoči i vidi duh je radosti i vedrine; radnja je usputna. Stoga nadražajnoj deskripciji nema mjesta, bez obzira na to što će poneki lik iz katoličkoga kalendara poučno podignuti kažiprst izbjegavajući reći kako je i sam došao na svijet. Vasko nije bio moralist. Svi ljudi bez grijeha!? I lake dame na rivi i požudni kapetani duge i kratke plovidbe. I najintimniji trenuci su (mu) uvijek javni i stoga uvijek i - nevini!

Nije on dakle kipar nadražajne sfere nego drevnih asocijacija na temeljima oblutka i štapa, koluta i motke (slova “O” i slova “I”). I tu nema falokratskih “ponosnih” vlasnika. Tu je tijelo onkraj dobra i zla i s odgovorom “kako erekciju humanizirati humorom” (I. Mandić). Ma što Vasko radio, bacao kuglu ili svoju glavu ili se, božemiprosti, “loptao” cicama, kod njega intimno nije privatno. Jer njegov humor spašava od svake sebičnosti i čini od svega ovoga zajedničko dobro. To je humana ekspresija lika koji posjeduje sposobnost snažne socijalizacije.

Zapravo, uza sve likovne vrline i odlike, Vaskovo djelo s likovima brkata dizača utega koji kao da je pobjegao iz kakve austrougarske vojarne, vodi trajnu parnicu protiv stvarnosti tzv. ozbiljna svijeta. Skok s motkom je ovdje moguć teškom tijelu na tankoj šibici koja puca samim oslonom o nju. Ali uvijek gledamo lakoću ove težine, gipkost ove debljine, dinamizam ove nepomičnosti, pokretljivost ovoga mirovanja. Uz to, između lopte, dojke i glave nema razlike.

Naposljetku se, nakon što je skovan cijeli svijet sportaša i sportova, pitamo: zašto se ne bi Vaskovi sportaši i sportovi izvan konvencionalnih znakova, pretočili i postali neki logo, znak sporta i pojedine discipline? Jer današnjoj ledenici znakova sporta nedostaje ova humana ekspresija koja znaku daje ljudsku, a ne hladnjikavu i pomalo mehaničku narav. Jer ovi sadašnji i široko rašireni znakovi sporta (logotipovi) šireći ledenicu nalikuju soldateski ili redu paradnih vojničkih cokula s kojih je sastrugana svaka emocija, i koje kao da je ispeglao cestarski valjak na ravnoj cesti. Ja eto vidim kako se olimpijski odbori i nacionalni sportski savezi bore za pravo na ovaj znak čovjeka-sportaša Vaska Lipovca. I uvjereni smo da radost i vedrina Vaskovih debeljuca, dežmekastih, okruglica i “njoka”, zajedno s oblikovnom suzdržanošću trebaju zamijeniti hladna šabloniziranja. U tom bi znaku bilo nešto ljudskoga. Nešto i ranjivoga.

Jadran Babić / CROPIX
 

Nije podnosio skučene prostore u kojima se osjećao nelagodno i i iz kojih je bježao. Poradi bolesti koja je napredovala, u bolnici u bučnom prostoru punom dijagnostičkih aparata i preparata, te 2002. godine, zaklopio bi oči i vizualizirao svoje Plavo stablo, vrtio i prevrtao kako ga i gdje staviti, koliko treba biti visoko, treba li imati plod ili ne, s kakvom krošnjom, koliko veliko i visoko... Tako je svoje Plavo stablo pretvarao u svoju stvarnost koja je potirala i naposljetku izbrisala i mjesto na kojemu se našao. A nije na odmet spomenuti da je i tada, u neveselim okolnostima, izradio 300-ak erotskih crteža.

Vasko i Split

Imajući izložbu u Zagrebu, jedan je čovjek dolazio tri dana za redom u približno isto vrijeme, zastajao i provodio dulje vrijeme u maloj galeriji zureći u samo jednu Vaskovu sliku. Četvrti je dan ušao, ponovno zastao pred istom slikom, a onda se naglo zaletio prema zidu, skinuo sliku i s njom odjurio u noć!? Zaprepašteni vlasnik nije mogao učiniti ništa nego uzbuđeno nazvati Vaska i ispričati mu cijelu storiju, spominjući i policiju… Ali s druge strane je čuo miran glas čovjeka koji mu je rekao da ne zove policiju i da sve pusti na miru. Jer, ako je čovjek toliko lud za njegovom slikom, zaslužio ju je. To je bio Vasko. Onaj koji bi sve zabrinutosti (pa i moje, s kojima sam ulijetao u njegov prostor) mirno gasio: “Ajmo mi prvo popiti kavu”. Nema njegova “lako ćemo”.

Možemo naposljetku i ukoriti “grad sporta” kako Split voli sebi tepati. Jer ako grad koji je dao Iviće, Kukoče, Kalinterne, Matošiće, Rađe, Vlašiće, Bebiće… ne prepoznaje u djelu Vaska Lipovca i njegovih sportaša i svoje lice!? Jer zašto se ne bi Vaskovi biciklisti u punom broju i sjaju sjurili niz Marjan, a njegovi kapetani i njihove dame dočekivali brodove u Splitskoj luci? Taj naš prijedlog je vrlo star, a šutnja frustrira. To bi bio identitet Splita. Tijelo i duša grada.

Izdvajamo