Jagoda Buić, umjetnica najpoznatija po skulpturalnim tapiserijama, primljena je u Akademiju nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, a tom je prigodom prekjučer otvorena i izložba njezinih skulptura i crteža u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu.
Iz Hrvatske su, uz Jagodu Buić, u status inozemnog člana ANUBiH primljeni još i Ivo Goldstein iz humanističkih znanosti te Ferdo Bašić s područja biotehnologije.
Umjetnica je na otvorenju izložbe, na kojemu se okupio velik broj uzvanika, rekla kako je najviše “usrećuje plemenitost sarajevskih ljudi, vjernost sarajevskih prijatelja koja nije prestala kroz dugi niz godina”.
Posveta Matvejeviću
Nije krila uzbuđenje ni dan nakon otvaranja te za Jutarnji list kaže: “Sarajevo je oduvijek bio grad koji mi je donosio radost. Tu sam doma, to znači da ovdje imam puno prijatelja. Što me briga za Eiffelov toranj, ako ne poznajem nikoga. Preksinoć sam imala punu dvoranu ljudi, neke od njih nisam vidjela dugi niz godina, pozdravljanja su bila srdačna, zaista su me razveselila, Sarajevo je grad koji ima srdačnost, ali i osjetljivost za umjetnost”.
Što se tiče primitka u ANUBiH kaže: “Nisam se nadala, nije u mojoj prirodi biti akademik, ali mi je čast i raduje me”. A ova je izložba, osim Sarajevu, kaže nam Jagoda Buić, posvećena njezinom dragom prijatelju, pokojnom književniku Predragu Matvejeviću, koji je, kako je istaknula, “u svom velikom srcu uvijek nosio Sarajevo i njegovu sudbinu”. Svečanom otvaranju prisustvovao je i direktor Umjetničke galerije BiH Strajo Krsmanović. Na izložbi se može prepoznati vidljiv rukopis ove umjetnice, među ostalim je to izložba i dosad nepoznatih gvaševa i skica kostima za predstavu “Dundo Maroje” po Marinu Držiću, kao i dio serije imaginarnih starinskih željeznih brodova.
Crteži su tu, osim toga, inspirirani svakodnevicom, koji, kako je rekla umjetnica, pružaju “osjećaj jednog poslijepodneva”, nastali su ad hoc jer, kako ponavlja, “nije očekivala takvo priznanje”. Crteži inspirirani “Dundom Marojem” hommage su našoj literaturi, kaže, a sama je umjetnica na otvaranju citirala upravo Držića.
Njezina se izložba trenutačno, osim u Sarajevu, može pogledati i u Zagrebu, u Studiju galerije Josip Račić, gdje je izložila svoje fotografije. Dvadesetak je fotografija, plavo-bijelih impresija, snimila u Rabatu i Asilahu, gdje je svojedobno boravila kod tadašnjeg veleposlanika RH u Maroku Darka Bekića. Predgovor izložbi “Popodne u Rabatu”, koja je prije Zagreba pokazana i u tom gradu, piše Tonko Maroević. O ovoj nam izložbi kaže: “To je poezija bijelog čovjeka s Mediterana. Kad sam vidjela koliko je ljudi došlo i na ovu moju zagrebačku izložbu, koliko ih je razveselilo mediteransko sunce, bila sam jako sretna”.
Jagoda Buić rođena je u Splitu, diplomirala na Akademiji u Beču, a potom se usavršavala i u filmskoj scenografiji u znamenitoj Cinecitta u Rimu te kostimografiji na Centru za umjetnost i kostimografiju u Veneciji. Među mnogim muzejima, izlagala je i u pariškom Muzeju moderne umjetnosti.
Atelje u Provansi
Izlaže od 1956. Dobila je više međunarodnih priznanja za svoj rad, a među njima je i Grand Prix na bijenalu u São Paulu, kao i nagrada UNESCO-a za zasluge na području likovne umjetnosti. Izlaže međunarodno, veliku je izložbu, u posljednje vrijeme, imala i u Trstu, gdje je izložila svoje tapiserije, ali i radove na papiru iz ciklusa “Carta canta”, a kako je rekla u intervjuu za Jutarnji:
“Moj dijalog s papirom počinje i završava u samoći. Prišla sam mu neopterećena bilo kojom postojećom tradicijom jer odbačena kartonska kutija i pakpapir imaju svoju poetiku. Prije ljeta, ostavila sam u svojem ateljeu u Provansi šest formata od oko četiri i pol metra na temu izbjeglica i njihove nesreće, što je tema koja me opsjeda. Djela se zovu ‘Lampedusa’, ‘Bijeg’, ‘Migracija’”.
Ateljee ima u Zagrebu i u Provansi, u Francuskoj je u blizini slikara Anselma Kiefera te modnog dizajnera Pierrea Cardina. Šezdesetih je godina, uz pomoć jedne bosanske švelje, izradila prvu tapiseriju “Sve što sam radila, radila sam unatoč. Ako sam plivala, plivala sam uzvodno. Jer ako te struja nosi, kao da nisi...”.