Umjetnik Željko Kipke snimio je osam institucija u Zagrebu, fotografije zgužvao i tako zgužvane snimke institucija naslikao.
Sedam je institucija na slikama, Hrvatski sabor, tzv. Kockica, USKOK, Novinarski dom, Muzej suvremene umjetnosti te nekadašnje zgrade Vjesnika i Agrokora. Napravio je i film, u kojemu je i osma institucija, Sigurnosno-obavještajna agencija. U filmu se među ostalim može vidjeti i kako gužva fotografije na kojima su te institucije. Izlaže i fotomontažu s lokacijama osam građevina. Sve će izložiti od večeras u Galeriji Kranjčar, na izložbi “Dismantling Structures”.
Kako je odabrao institucije objašnjava: “Po vlastitoj logici, po količine negativne energije koju odašilju”. MSU se već našao u njegovom prethodnom ciklusu, kada je slikao kletve upućene odabranim kulturnim institucijama, no ovaj put, kaže, “proširio sam dijapazon, bavim se i institucijama ekonomske i političke moći”.
Osobni odabir
Zašto Novinarski dom, što smo mi krivi, pitamo ga na početku razgovora? “Ima svakakvih novinara, stvara se buka oko raznih stvari, ponekad je ta buka na mjestu, a ponekad i ne”. Ima i svakakvih slikara? “Naravno. No, institucije su moj osobni odabir. Netko će se uvrijediti, netko ne. No, ja si dozvoljavam luksuz da izaberem.”
Je li to njegova osobna percepcija, ili “hvata” duh vremena oko njega? “Osobna percepcija. Budući da sam iz područja umjetnosti, intuicija je ono na što se najviše oslanjam. Tek nakon što sam sve ove institucije spojio linijom na karti, počevši od Sabora na sjeveru do MSU na jugu, uvidio sam da tako spojene izgledaju poput munje. Referiram se, među ostalim, na slične intervencije 60-ih u Francuskoj gdje su unutar urbanog miljea na temelju psihograma pokušali razvijati jednu drukčiju percepciju grada koja nije bazirana na logici neoliberalnog društva, već na onoj umjetničkoj, psihološkoj. Druga je referenca na američkog umjetnika Gordona Matta Clarka, koji je na nespecifičan način razvijao svoju percepciju arhitekture”.
Kletva za ministarstvo
Predgovor izložbi piše Vanja Babić, koji podsjeća na umjetnikov rad “Dozivanje kiše” kada je, potaknut sušnim razdobljem ljeta 1983., izveo određene rituale nakon kojih je, tvrdio je Kipke, pala kiša. Što očekuje od ove intervencije? “Ja nisam povezao ova dva projekta, nisam to tako iščitao, no svako je povezivanje dobro došlo.”
A koja je ono bila kletva koju je, osim na MSU, bacio i na Ministarstvo kulture, koje se tada nalazilo na Trgu burze pitamo ga. Je li zaživjela? “Kletva je bila: Ne pomakli ni malim prstom više. Netko to može gledati kao na umjetničke besmislice, no svaki potez iracionalnog tipa ima nekog odjeka. Pozivam se na teoriju determinističkog kaosa. Ako ćemo to na jedan duhoviti način objasniti, ministarstvo se brzo preselilo u Runjaninovu, moguće je da su nakon moje kletve odlučili preseliti.”
Zašto je zgužvao MSU, u kojemu ima i njegovih radova? “Mojih radova ima u mnogo institucija, i u Ludwig muzeju u Beču, no to ne znači da neću reagirati. Ne sviđa mi izložbena politika MSU, profil izložbi koje rade više pristaje Modernoj galeriji. Objekt nije funkcionalan i ja ga kao umjetnik moram zgužvati i ponuditi jednu novu energiju. To vrijedi za sve ove institucije.”
SOA na filmu
Dvije su institucije u blizini umjetnika koji stanuje na zagrebačkom Trnju, nekadašnji Agrokor te SOA, na koju gleda sa svog balkona. “Agrokor je svima poznata priča. Neke od zgrada koje sam slikao su ispuhanog sadržaja, ne samo energije, to vrijedi za Agrokor. Želim svojom intervencijom udahnuti neki novi budući sadržaj. Iz istog razloga je tu Vjesnik, sreća da sam ga snimao prije par mjeseci jer sada je prekriven golemom reklamom”. Treba li uopće pitati zašto Sabor? “Vjerujem da ne, izaziva stalno neke nervoze, dubioze. Iz moje perspektive, perspektive laika, oni su isto tako institucija ispuhanog sadržaja kao i Vjesnik i Agrokor. I tom sam intervencijom pokušao udahnuti novu energiju u arhitekturu ispuhanog sadržaja.”
I Sigurnosno-obavještajnu agenciju je snimio u filmu “Nadzorna kamera”. Bilo je to 2011., kada se gradila u neposrednom susjedstvu: “Svojom malom privatnom kamerom snimao sam instituciju koje je zadužena za kontrolu čitave zemlje. Film je izazvao popriličnu pažnju”. Jesu li ga zvali na razgovor nakon toga? “Na sreću, još ne”, kaže umjetnik, i zaključuje: “U poslu umjetnika smatram se špijunom, želim detektirati društvene anomalije. Sebe sam uvijek smatrao detektivom u području umjetnosti. I inače su me uvijek zanimale špijunske institucije i sve nedoumice oko njih, koga kontroliraju, tko njih kontrolira... “