Na ulazu u izložbeni prostor riječkog MMSU dočekat će vas, na crvenom papiru isprintano, dvojezično kratko objašnjenje o temi izložbe “Mi nismo kao oni”. Govori, piše, o “potrebi za uspoređivanjem sebe s drugima i predstavljanjem drugih kao potencijalno gorih od nas”. Odnosno,”koristeći se crnim humorom, tjera nas da se pitamo: je li slika koju gradimo o drugom odraz naše želje da budemo veći i bolji od onog što jesmo”.
U doba kada je teško nabrojati sve populističke političare u Europi koji svoju karijeru svjesno grade na strahu od drugog, malo koja će izložba svojom temom definirati duh vremena poput ove.
Ogoljeli zidovi nekadašnjeg industrijskog prostora Rikard Benčić dobra su pozadina za sve medije, instalacije, video, crtež, slike, prisutne na ovoj izložbi. Izložba je četvrta i posljednja u sklopu međunarodno istraživačkog projekta pod nazivom “Risk Change/Riskiraj promjenu” posvećenog migracijama koji se odvija u sklopu pretprograma Rijeka EPK 2020. Nije, ruku na srce, dosad najjače izdanje tog projekta, bilo je i boljih, naročito prva u nizu ovih izložbi, no ima radova zbog kojih na izložbu svakako vrijedi doći. Radova je dvadesetak, datiraju od pedesetih godina prošlog stoljeća pa do danas, a neki su i producirani upravo za ovu izložbu, što je važno naglasiti.
Odabrale su ih kustosice Ksenija Orelj i Sabina Salamon.
Umjetnici su za ovu temu kao polazište odabrali bilo osobne pripovijesti, bilo satire, studije o stereotipima, mitove o superiornosti koji su se pojavljivali kroz povijest, kolonijalizam, opsesiju, istraživanja koja govore o tome tko je u poziciji da ima moć da govori... Ima tu, kako se i najavljuje, i poprilično crnog humora.
Izložbu, koja je otvorena u petak, obilazila sam, inače, u nedjelju popodne, a i u tom ne tako atraktivnom terminu, bilo je dosta posjetitelja, većinom stranaca.
Najpoznatije je ime na sceni vjerojatno Brook Andrew. Ovaj umjetnik i kolekcionar iz Australije, inače, radi vizualno iznimno upečatljive goleme instalacije, u kojima kombinira op art s body artom. Ovaj put, u Rijeci, nešto je samozatajniji, možda i nije bilo novca za produkciju većeg rada. Izloženo je nekoliko radova ovog autora, među najzanimljivijima je onaj “Leđa II”. Ironijski je to komentar uzimanja antropometrijskih mjera, na temelju fotografije, a koje su svojedobno služile za utvrđivanje rasnih osobina i, posljedično, kao oruđe za diskriminaciju.
Vangjush Vellahu: “Gdje priče presjecaju zemlju”
Jedan od zanimljivijih radova potpisuje sarajevska umjetnica Lana Čmajčanin. Pročitala sam jedan njezin intervju, nedavno, u kojemu tvrdi kako je “eskapizam neodgovoran čin”, i na tragu toga i djeluje u svojim društveno angažiranim radovima. Rad pokazan u Rijeci zove se “Balkangreuel - Balkan Cruelty”.
Rad je i tehnički besprijekorno izveden. Riječ je o tapetama. Na prvi pogled, ako promatrate iz daleka, na tapetama su dopadljivi dekorativni, cvjetni uzorci, česti u bečkim bogatijim stanovima s početka 20. stoljeća. No, kad im se, pak, približite, motivi su to koji prikazuju nasilne seksualne odnose. Rad ove umjetnice naslanja se doslovce na grafičku mapu “Balkangreuel” Gottfrieda Siebena nastalu 1909., a koja je služila i kao ratna propaganda, dehumanizirajući neprijatelja prikazanog kao balkanskog divljaka, dok je žensko tijelo, može se tako pročitati i u obrazloženju rada, “stereotipno zauzimalo ulogu teritorija podložnog osvajanju”.
Kronološki najstarije na izložbi, stoje na samom početku postava, dvije su crno-bijele grafike poznatog slovenskog umjetnika Avgusta Černigoja, “Figure” i “Exotica” iz 1954. koje pokazuju utjecaj tzv. primitivne umjetnosti na razvoj europskog modernizma. Kao obrazloženje zašto su grafike na izložbi, kustosice tumače da “grafika Exotica svojim miješanim oblicima i namjerno nejasnim granicama tijela može upućivati i na hibridizaciju kultura, na priznavanje njihove međuovisnosti”. Moram priznati da mi to zvuči pomalo nategnuto.Ima, dakle, i humora.
Driton Hajerdini s Kosova izlaže video, snimljen skrivenom kamerom, u kojemu prilikom ispovijesti katoličkom svećeniku postavlja pitanje je li biti Albancem grijeh. S Kosova je i Driton Selmani, koji je na izložbi postavio nekoliko instalacija, u kojima “pribjegava humoru kao mogućem načinu prkošenja svakodnevnim tenzijama i neuspjesima komunikacije”, među njima je i na crnoj zastavi ispisan izraz Tutti Albanesi, tutto comandanti, koji su, može se pročitati, upotrebljavali su Talijani u svojim opisima ‘neposlušnih i buntovnih’ Albanaca. Inače, Selmanijev je rad jedan od produciranih upravo za ovu izložbu.