PISMO IZ BUDIMPEŠTE

Kako je 100.000 Mađara zavoljelo apstraktnu umjetnost

    AUTOR:
    • Lana Bunjevac

  • OBJAVLJENO:
  • 20.03.2020. u 12:01

Daniel Frasnay/akg-images/AK; MUZEJ VICTORA VASARELYJA

Viktor Vasarely (sredina)

“Hommage a 1969” naziv je aktualne izložba u muzeju Victora Vasarelyja u Budimpešti a koja se bavi njegovom izložbom iz 1969. u tamošnjoj Kunsthalle. Bio je to njegov prvi susret s mađarskom publikom.

Budimpeštanski muzej Victora Vasarelyja jedan je od tri muzeja na svijetu koji odaju počast djelu ovog mađarskog umjetnika i vizionara, koji je možda bio poznatiji u inozemstvu nego u svojoj rodnoj zemlji. Muzej je otvoren 1987. godine u prisutnosti umjetnika, a otvaranju je prethodila kolekcija koju je nekoliko godina prije donirao Budimpešti te je ona bila privremeno pohranjena u Muzeju likovnih umjetnosti. Osim vlastitih radova, Victor Vasarely je darovao i 26 radova geometrijske apstrakcije i kinetičke umjetnosti iz svoje zbirke, među kojima su i djela Josefa Albersa, Jeana Arpa, Sonie Delaunay i Le Corbusiera.

Kada sam prvi put bila ovdje, prije desetak godina, muzej je izgledao poput neke provincijske ustanove - tog sam dana bila jedini posjetitelj, a dvije starije gospođe dobile su zadatak da me slijede kroz čitavu zgradu i cijelo vrijeme mog posjeta djelovale su kao da jedva čekaju da odem jer ih ometam u razgovoru. Osjećala sam se kao uljez.

No, danas je sasvim druga priča. Nakon jednogodišnje obnove muzej je ponovo otvoren, i to s novim stalnim postavom u kojem se nalazi 150 radova iz svih umjetnikovih razdoblja. Iako je muzej izvan centra grada i nije na turističkoj ruti (do njega se dolazi "crvenom" linijom metroa, a potom još četiri stanice prigradskim vlakom za Szentendre, istim onim kojim se ide i na Sziget festival), posjetitelja je u rano jutro jednog običnog utorka bilo čak i iz Francuske. Čuvari izložbi sada su znatno diskretniji, a legende i tekstovi na izložbenim panoima više nisu samo na mađarskom nego i na engleskom. Otvoren je i mali dućan sa suvenirima, kroz koji zapravo morate proći da biste ušli u muzej, koji se nalazi u dvorišnoj zgradi.

MUZEJ VIKTORA VASARELYJA

Muzej Victora Vasarelyja nije u centru Budimpešte, već se do njega mora putovati prigradskim vlakom. Otvoren je 1987. godine, još dok je umjetnik bio živ, a sada je, nakon jednogodišnje obnove, zasjao u punom sjaju

 

Muzej je smješten u nekadašnjem dvorcu Zichy i u najstarijem je dijelu Budimpešte - Óbudi. Ova lijepa barokna zgrada nekoć je bila rezidencija grofa Miklósa Zichyja, a tijekom Drugog svjetskog rata cijeli kompleks djelomično je razoren. Njegova restauracija dovršena je 1974. godine, nakon čega je dvorac postao kulturni centar, a danas udomljava tri muzeja: Muzej Óbude, Kassák muzej i Muzej Victora Vasarelyja.

Stalni postav detaljno prikazuje život i djelo Victora Vasarelyja, s naglaskom na vrijeme koje je proveo u radionici Sándora Bortnyika u Budimpešti, gdje je upoznao principe Bauhausove vizualne pedagogije, što je poslije utjecalo na njegove godine provedene u Parizu, na njegova op-art i kinetička djela. Gotovo polovica izloženih djela nakon obnove zamijenjena je novim radovima, tako da se trenutno u postavu nalazi i nekoliko nikad viđenih radova, a izložba je kompletirana interaktivnim iskustvom virtualne stvarnosti; neka od djela posjetitelji mogu istražiti i pomoću 3D VR naočala.

 

Victor Vasarely rođen je 9. travnja 1906. u Pečuhu kao Vásárhelyi Győző, a kada je imao dvije godine obitelj seli se u Budimpeštu. Pohađao je trgovačku školu, nakon koje je upisao medicinu, no ubrzo ju je napustio te pohađa večernji tečaj crtanja na privatnoj školi Arthura Podolinija Volkmanna. Paralelno radi i kao asistent u jednom farmaceutskom laboratoriju. Tamo je prvi put došao u dodir s grafičkim dizajnom, a za izloge apoteka crta crteže kojima na šaljiv način opisuje bolesti poput angine ili pravilnu upotrebu lijekova.

Vasarely, Victor; franz. Maler und Graphiker ungarischer Herkunft; Pecs
9.4.1908 – Paris 15.3.1997.
Victor Vasarély in seinem Atelier in Annet-sur-Marne (Frankreich).
Foto, 1966., Image: 278811494, License: Rights-managed, Restrictions: Manipulation of image strictly forbidden. Full credit line mandatory © Daniel Frasnay / akg-images.
For editorial use only.
This artwork is not in the public domain. Additional copyright clearance may be required before use of this image.
© Victor Vasarely.
For editorial use only., Model Release: no, Credit line: Daniel Frasnay / akg-images / AKG / Profimedia
Daniel Frasnay / akg-images / AK

Victor Vasarély

 

Godine 1929. uključuje se u Műhely, radionicu nastalu na principima Bauhausa koju su osnovali grafički umjetnik i slikar Sándor Bortnyik te arhitekt i slikar Farkas Molnár, a nazivali su je "mađarskim Bauhausom". Trajala je od 1928. do 1938. godine, a ideju o školi Bortnyik je dobio tijekom dvogodišnjeg boravka u Weimaru. Radionica se ubrzo seli u stan Sándora Bortnyika, a Vasarely je pohađa od jeseni 1929. do jeseni 1930. i uči grafički dizajn, tipografiju i scenografiju. Iz tog vremena datiraju i četiri njegova crteža, nazvana "Studije Bauhausa ABCD", koja se mogu vidjeti u stalnom postavu, a to razdoblje za Vasarelyja bilo je važno iz još jednog razloga: u prizemlju zgrade u kojoj je bio smješten Műhely nalazila se i izdavačka tvrtka koja je pripadala obitelji Spinner. Tamo je Vasarely upoznao i Kláru Spinner, svoju buduću suprugu.

U jesen 1930. godine Vasarely se seli u Pariz i ženi Klárom, s kojom dobiva dvoje djece, sinove Andréa (1931.) i Jean-Pierrea (1934.-2002.), koji je također bio slikar umjetničkog imena Yvaral. "Došao sam u Pariz obogaćen dvogodišnjim studiranjem na mađarskom Bauhausu. Na moje veliko iznenađenje, Francuska uopće nije bila svjesna postojanja tog revolucionarnog pokreta. Za mene je sve počelo na Műhelyju", zapisao je 1977. godine u svojim memoarima.

U Parizu je dizajnirao plakate za razne oglašavačke agencije, a na Božić 1939. u Café de Flore upoznaje galeristicu Denise René. Poznanstvo s njom bila je prijelomna točka u njegovoj karijeri jer već početkom sljedeće godine počinje djelovati i kao slikar, a neke od pomalo nadrealnih slika koje je stvorio tijekom ove faze također su izložene u Budimpešti.

Denise René, vitalna dama koja je doživjela gotovo sto godina (preminula je 2012.), svoju je parišku galeriju otvorila neposredno nakon Drugog svjetskog rata, a prva izložba bili su Vasarelyjevi crteži i grafičke kompozicije. S vizijom da održava revolucionarne izložbe i podrži karijere tada još nepriznatih talenata, Denise René izložbom "Le Mouvement" iz 1955. godine, kojom je popularizirala kinetičku umjetnost, osigurala je svoje mjesto u svim pregledima moderne povijesti umjetnosti, predstavljajući mlađe umjetnike i prikazujući ih uz one već etablirane, poput Alexandera Caldera i Marcela Duchampa. Dvije godine kasnije René radi i prvu samostalnu izložbu Pieta Mondriana u Francuskoj, u doba kada su se mnogi kritičari i kustosi još podsmjehivali njegovu radu, a njezina pozicija "pape apstrakcije", kako su je jednom prozvali u medijima, bila je još više učvršćena kada su je 1965. kontaktirali iz njujorške MoMA-e da im pomogne u organizaciji izložbe "The Responsive Eye", koja je s današnjeg aspekta važna utoliko što su na njoj prvi put formalno priznate optička i kinetička umjetnost.

Prva Vasarelyjeva geometrijska apstraktna djela bila su inspirirana pukotinama u zidu pločica na pariškoj stanici metroa Denfert-Rochereau. Istodobno, koristio je i optička istraživanja Wilhelma Ostwalda, no svoje slike nije opravdavao znanstvenim teorijama, nego optičkim pojavama dostupnim svima - uključivanje gledatelja smatrao je ključnom komponentom djela i neposrednog, nepretencioznog predstavljanja.

MUZEJ VICTORA VASARELYJA

Bull (1973/1974)

 
MUZEJ VICTORA VASARELYJA

Norma (1962/1979)

MUZEJ VICTORA VASARELYJA

Orion Noir (1970)

Otkrića iz razdoblja crno-bijelih slika dovela su Vasarelyja do načela kinetičke umjetnosti. Tada radi i fotografska povećanja nekih svojih crno-bijelih crteža koje naziva fotografizmi, a stvara i prve kinetičke reljefe, nastale na temelju eksperimenata s mnogokutnim ogledalima, optičkim lećama i prizmama. Svoje kinetičke radove izložio je na već spomenutoj izložbi "Le Mouvement", kada je objavio i tzv. Yellow manifest, list žutog papira, presavijen na četiri dijela, koji je služio kao "katalog" izložbe. Između 1955. i 1968. redovito sudjeluje na Documenti u Kasselu, a izlaže i u Bruxellesu, Buenos Airesu, Muzeju Guggenheim u New Yorku te Galeriji Hanover u Londonu.

MUZEJ VICTORA VASARELYJA

Colonne W-2 (1963/1968)

 

Izraz op-art prvi je put bio upotrijebljen 1964. godine u recenziji objavljenoj u časopisu Time - i bio je izraz podsmijeha. Opisuje nereprezentativnu apstraktnu umjetnost koja koristi optičku iluziju. Op-art koji podrazumijevamo danas - optička umjetnost koja eksperimentira s vidom i opažanjem, istražuje vidljivost i iluzornu ili neizvjesnu kvalitetu svojstvenu pogledu - pojavio se znatno prije. U Vasarelyjevu opusu može se naslutiti već u njegovoj slici "Zebra" iz 1937., koja se temelji na kontrastu pozitivnih i negativnih, crnih i bijelih oblika. Op-art umjetnost slijedila  je iz eksperimentalne metode Bauhausa, Gestalt teorije i psihologije, a vrhunac svoje popularnosti ovaj je umjetnički pokret dosegao 1965., na izložbi "The Responsive Eye" u newyorškoj MoMA-i, koju je kurirao William C. Seitz. Jedna od zvijezda izložbe bio je, dakako, i Victor Vasarely.

MUZEJ VICTORA VASARELYJA

Mora (1955/1964)

 

U kasnoj fazi svojeg djelovanja Vasarely se sve više bavi arhitekturom; proučava utopijski grad koji naziva polikromatskim gradom, a svoje principe integracije umjetnosti u zajednicu iznio je u knjizi "Plasti-cité". Smatrao je, naime, da umjetnička djela ne pripadaju samo u muzeje i galerije nego u svaki segment urbanog života te da umjetnost treba biti dostupna najširim slojevima društva. Svoju prvu arhitektonsku integraciju stvorio je za kampus Centralnog sveučilišta u Venezueli, u Caracasu, na poziv arhitekta Carlosa Raúla Villanueva: keramičke freske pod nazivom "Sophia" i "Tribute to Malevich" te kinetički mural "Pozitivno-negativno". Vrhunac njegove arhitektonske karijere bila je fondacija Vasarely - arhitektonski centar u Aix-en-Provenceu, otvoren 1976. godine, za koji je projektirao zgradu i čitav interijer. U srpnju iste godine otvoren je i Vasarelyjev muzej u njegovu rodnom Pečuhu.

MUZEJ VICTORA VASARELYJA

Denis Rene je u svojoj pariškoj galeriji, otvorenoj nakon 2. svjetskog rata, predstavljala revolucionarnu umjetnost

 

Uz novi stalni postav, u Vasarelyjevu muzeju u Budimpešti trenutno se može vidjeti i izložba nazvana "Hommage à 1969", a odnosi se na izložbu koju je Vasarely održao 1969. u budimpeštanskoj Kunsthalle. Bio je to njegov prvi susret s mađarskom publikom, ali i prvi put da je zemlja iza željezne zavjese postala svjesna postojanja apstraktne umjetnosti. Izložba je otvorena 18. listopada 1969., a zatvorena je 9. studenog i u samo 23 dana posjetilo ju je gotovo 100.000 ljudi, što je u to vrijeme bio rekord. Na otvaranju su bili umjetnik i njegova supruga, galeristica Denise René te brojni francuski novinari i kritičari.

MUZEJ VICTORA VASARELYJA
 

"Vasarely je pokorio Budimpeštu. Radnim danima izložba je prepuna, a knjiga gostiju ispunjena redcima oduševljenja. U dvoranama su i umjetnici koji opsjedaju osoblje za katalog, koji nije dostupan. Profesionalni uspjeh i uspjeh publike je potpun", tako je o izložbi izvještavao cijenjeni mađarski povjesničar umjetnosti i sveučilišni profesor Gyula Rózsa, danas 79-godišnjak, koji je kao mladi kritičar pisao likovne recenzije za vodeći mađarski dnevni list Népszabadság.

MUZEJ VICTORA VASARELYJA
 

Jedan od ključnih dijelova izložbe dokumentarni je film Anne Herskó, rađen za vrijeme izložbe iz 1969. godine. U to vrijeme umjetnik je bio na vrhuncu karijere i prihvatio je  čvrsta ljevičarska uvjerenja, a film jasno prikazuje njegovu borbu u burnom svijetu utopije i distopije, koja je prerasla u akutni socijalni problem (izložba je prvotno trebala biti otvorena 1968., no odgođena je za godinu dana zbog studentskih nereda u Parizu i Praškog proljeća 1968.). Najzanimljiviji dijelovi filma prikazuju Vasarelyja kako radi na postavu izložbe - s neizostavnom cigaretom u rukama i bez ikakvih zaštitnih rukavica, ležerno po dvorani prenosi djela koja danas na aukcijama dosežu vrijednost i do pola milijuna dolara.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo