Rad umjetnice mlađe generacije Vlatka Škoro pratim već neko vrijeme, još od skulptura Indigo djece, izvedenih od umjetnog materijala, koje su u sebi imale senzore pa bi, kad bi im se približio posjetitelj, reagirale, trepćući, kolutajući očima, fućkajući. U međuvremenu je doktorirala je na kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu na temu “Skulptura u kontekstu umjetne inteligencije”, a sličnom se temom bavila i na izložbi koju je početkom prošlog mjeseca pokazala u Galeriji Greta, “Stvarnost vs. Virtualnost”, gdje je paralelno izložila klasično oblikovanu skulpturu i jedan virtualan model, koji se mogao pogledati putem mobitela, odnosno, učitavanjem QR koda.
Prije ove izložbe, pauzirala je par godina, barem sa samostalnim izložbama, posljednja je veća bila ona “Pol čovjek, Paul Newman” u Galeriji SC, u sklopu ciklusa “Oni dolaze” koji predstavlja mlade autore, a gdje je uz klasičnu skulpturu hibridnog predimenzioniranog bića nalik ježu bio uključen i elektromotor.
Nakon, dakle, ove pauze, po svojoj prilici radi doktorata, autorica je zaredala nekoliko izložbi, pa je upravo u Galeriji Matice hrvatske otvorena njezina izložba “Životinje”, koju čine četiri velike, klasično oblikovane skulpture, tri su životinje i jedan je čovjek. Najnovija izložba povratak je ove umjetnice s tema virtualne realnosti isključivo klasičnoj skulpturi, naravno, ispričanoj kroz suvremeni kiparski rječnik.
Umjetničini su mentori tijekom studija i poslijediplomskog bili Stjepan Gračan i Peruško Bogdanić, ona je sasvim svoja, no kada bi trebalo tražiti neki utjecaj, bliskost, bio bi to prije Gračan. Skulpture se zovu “Marin”, to je divovski mravojed, “Nensi” je koza, “Gimnastičar” je ljenjivac, “Ero” je čovjek. Umjetnica je i sama postavila izložbu, dio su izložbe i biljke koje je unijela u galerijski prostor; pretpostavljam da je to kako bi se stvorio djelomični osjećaj prirode u ovom sasvim zatvorenom galerijskom podrumskom prostoru.
Umjetnica će sama tumačiti kako joj figurativno kiparstvo omogućuje konstantno učenje o temama koje se dotakne, primjerice, oblikujući skulpturu ljenjivca, najsporijeg sisavca na planetu, naučila je kako većinu života provede viseći na drveću, s kojeg silazi samo za potrebe nužde ili kada pojede sve lišće.
Za potrebe izložbe, ljenjivca je oblikovala tako da visi s galerijskog stropa, oslonjen o kolutove, poput sprava za vježbanje, s ogromnim noktima na nozi, kakvi su mu potrebni da preživi. Nisam, doduše, nigdje uz izložbu uspjela pronaći koji materijal koristi pri oblikovanju, bilo bi zgodno da je negdje napomenuto.
Najrazrađenija je na ovoj izložbi, ipak, skulptura čovjeka, gotovo u prirodnoj veličini, odjevenog u potkošulju, snažnog, mišićavog, pomalo i mrgodnog izraza lica. Genitalije mu, doduše, nisu razrađene, umjetnica očito nije osjećala da je to potrebno. Iako je ova životinjsko-ljudska farma, da ju tako nazovemo, u obrazloženju i pomalo nedorečena, pa se čini i pomalo nasumična, tehnički su skulpture vješto oblikovane, ima tu i dosta smisla i za humor, i topline, primjerice, u oblikovanju koze. Izložba, nažalost, kratko traje, samo dva tjedna, do 19. travnja.