KATERINA GREGOS

KUSTOSICA HRVATSKOG PAVILJONA U VENECIJI 'Komercijalna umjetnost aranžiranje je izloga za bogate i kupovanje prestiža'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 01.05.2019. u 08:15

Zagreb, 290419.
Ministarstvo kulture. Runjaninova 2.
Kustosica Venecijanskog bijenala Katerina Gregos.
Na fotografiji: Katerina Gregos.
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
Željko Puhovski / CROPIX

Kustosica međunarodne reputacije, Grkinja s belgijskom adresom, govori o situaciji na današnjoj art sceni, tržištu i suradnji s Igorom Grubićem

Katerina Gregos trenutačno je jedna od najtraženijih kustosica na sceni suvremene umjetnosti. Iz Grčke je, a živi i radi u Bruxellesu.

Bila je na čelu brojnih velikih međunarodnih izložbi i bijenala, među kojima su Manifesta, Bijenale u Rigi, neko je vrijeme radila i kao art direktorica prodajnog sajma Art Brussels. Bila je već i kustosicom na Venecijanskom bijenalu, danskog i belgijskog paviljona. Posljednje tri godine radi kao kustosica neprofitne fondacije Schwarz iz Münchena za koju je upravo priredila izložbu “Anatomija političke melankolije” u Atenskom konzervatoriju.

Ona je ujedno i kustosica ovogodišnjeg hrvatskog paviljona u Veneciji, a predstavnik je Igor Grubić, s projektom objedinjenim pod nazivom “Tragovi nestajanja (u tri čina)”. Ovo je i prvi put da imamo stranu kustosicu. O svemu ovome razgovaramo s Katerinom Gregos, koja nam na početku razgovora kaže kako već dugi niz godina prati opus Igora Grubića. “Godine 2011. s danskim kolegom bila sam na čelu velikog fotografskog bijenala koji se odvio u tri njemačka grada.

Prvi put u Hrvatskoj 

Pozvali smo na sudjelovanje i Igora, s projektom ‘365 rituala’. Zanimaju me umjetnici koji istražuju uloge koju umjetnost može igrati u društvu, umjetnici koji projekte rade dugo i na temelju opsežnog istraživanja, umjetnost koja može nešto reći o svijetu u kojemu danas živimo, načinu na koji promatramo svijet, ne zanima me puki formalizam. I tu se on uklapa jer i njega zanima socijalna nota i kritika, pogledi umjetnosti u glavne probleme svijeta danas, ekonomija, politika.

Nakon Njemačke, pozvala sam ga na suradnju i kada sam bila art direktorica Art Brusselsa i još nekoliko puta. Gledamo na svijet na vrlo sličan način u smislu umjetnosti, etike, života, i naš dijalog kustosice i umjetnika traje, dakle, godinama. I mislim da je ta suradnja na relaciji kustos-umjetnik, međusobno poznavanje, vrlo bitno”, objašnjava. Na ideju da surađuju, kaže, došao je on, sjeo je u avion i zajedno su pod jednim stablom osmislili projekt.

Je li upoznata s opusima nekih drugih umjetnika iz Hrvatske? “Sanja Iveković je nedavno imala veliku izložbu u Ateni, poznajem njezin opus, svojedobno sam surađivala s Platformom 9.81, poznat mi je Damir Očko koji je bio i na Venecijanskom bijenalu. Radila sam i s Davidom Maljkovićem.

Međutim, ovo je prvi put da sam u Hrvatskoj i ne mogu reći da dobro poznajem hrvatsku umjetnost. Željela bih znati više, željela bih obići i ateljee umjetnika, pitat ću Ministarstvo kulture da mi to omogući, nadam se da mogu. Jer, tako to ide, kustos naiđe na nešto zanimljivo, i onda to izlaže dalje. Primjerice, našeg dizajnera za Venecijansko bijenale upoznala sam na Bijenalu u Rigi”, kaže naša sugovornica, koja je prošle godine bila na čelu ovog latvijskog bijenala.

Tada je u jednom intervjuu rekla kako se osjeća prisutnost Rusije, kako je naglasila u intervjuu za ArtNet, “Putinova uporna prisutnost u regiji”. Sada se nadovezuje kako je riječ o zemlji koja je prošla sovjetsku traumu i zbog promjene demografije 40 posto stanovnika sada govori ruski, to je veliko političko pitanje”.

Depresivan svijet

Katerina Gregos bila je i umjetnička direktorica Art Brusselsa, vidjela je, dakle, i drugu stranu medalje umjetničkog svijeta, onu komercijalnu. “Prije toga, nikad nisam radila u tom segmentu. Ja nisam, doduše, bila u komercijalnom aspektu već sam bila zadužena za program. Zanimalo me kako radi i taj dio umjetnosti, sada znam da me ne zanima, iako neke galerije iz tog svijeta igraju važnu ulogu u podržavanju umjetnosti.

No, dobar dio umjetnosti koja se pokazuje u komercijalnom svijetu nije zanimljiva, to je aranžiranje izloga za bogate, to je kupovanje prestiža. Ne zanima me umjetnost kao investicija, već kao ideja. Prihvatila sam posao jer se odvija u gradu u kojemu živim, u Bruxellesu, no nakon par godina sam otišla. To je jedan depresivan svijet.”

Koliko je ovaj drugi veseliji? “Svakako je intelektualno izazovniji, susrećete mnogo zanimljivih ljudi, nezavisnih kustosa, umjetnika. Naravno, svugdje ima kompeticije, no tamo gdje je posve uključen novac, manje je ugodno mjesto.”

Politička melankolija

Kakve su bile reakcije na izložbu “Anatomija političke melankolije” u Atenskom konzervatoriju, koju je upravo priredila? “Mnogi ljudi uključujući i mene vjeruju da je politika na najnižem stupnju ikada. Građani su izgubili vjeru u političare, ne znaju za koga da glasaju, osjećaju se izdanima, ne vjeruju da zastupaju njihove interese, politički pejzaž postao je jako polariziran. Bazira se na strahu a ne pravim otkrićima. Ljudi su se zato lako identificirali s izložbom, o čemu je pisao i Frieze, osjećaju ovu političku melankoliju, koja je također ekonomska.”

Može li umjetnost biti dio rješenja? “Ne smatram da je uloga umjetnosti da riješi probleme svijeta, to rade političari, sociolozi, nevladine organizacije i slično. Uloga je umjetnosti da gleda kritički na društvo, da ukazuje na mnoge stvari na koje ostali ne ukazuju, političari ili mediji, da otvara prozore ka svijetu za koji nismo znali da je tamo, da zbog nje ponovno promislimo na koji način gledamo svijet.”

Znači li to da ne vjeruje u umjetnost radi umjetnosti? “Vjerujem da umjetnik može biti slobodan da radi što god želi. Umjetnost koja je zanimljiva je umjetnost koja govori o stanju društva danas, koja gleda u sakrivenu povijest, ispravlja stvari koje su pogrešne u javnim raspravama. Apstraktnu sliku je na zidu lijepo gledati, no što nam ona govori o svijetu danas, o vrijednosti”.

Kako bi opisala političku situaciju u Grčkoj: “Užasna je, no više nitko o tome ne govori. Vlada je izabrana kao ljevičarska, no uvela je neoliberalne, konzervativne promjene. Zemlja smo u najgoroj krizi od Drugog svjetskog rata, sustav edukacije i zdravstva su kolapsu, minimalna je plaća 400 eura. Uništena je srednja klasa. Kada unište srednju klasu, uništit će i svoju ekonomsku bazu. Ne vidi se svjetlo na kraju tunela.”

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo