Izložba kiparice Alane Kajfež otvara se danas u Galeriji Antun Augustinčić u Klanjcu u okviru programa “Mir za mir” u sklopu kojega predstavljaju kiparske radove koji se odnose na temu mira i na Augustinčićev spomenik Mir u New Yorku, čiji se gipsani model nalazi u stalnom postavu Galerije.
Podsjetimo kako je Augustinčićeva skulptura žene s maslinovom granom na konju postavljena ispred zgrade Opće skupštine UN 1954.
Koliko opus ovog umjetnika, koji je dugi niz godina nepošteno etiketiran gotovo isključivo kao Titov portretist, a ta je etiketa ispravljena tek posljednjih godina, uopće znači njezinoj generaciji, pitam dvadesetosmogodišnju umjetnicu? “Kako sam odrasla u neposrednoj blizini Klanjca često sam odlazila u ovu galeriju i uvijek bih ju voljela razgledati.
Augustinčić je vrhunski kipar, etiketa koju spominjete je nepravedna prema njemu i ne opisuje ga. Tek kad poznajete čitav njegov opus, možete shvatiti pojedinog umjetnika. Jako volim i njegovog dječaka koji piša, javnu skulpturu na Svačićevom trgu u Zagrebu, pa sam zato i s vašim fotografom dogovorila snimanje tamo.”
Izazov materijala
Kustos izložbe je Davorin Vujčić, a naziv je “Prisutnost mirnih voda”, povod je Svjetski dan mira, 21. rujna, kada se izložba otvara. Alana Kajfež izložit će skulpture od stakla: “Izlažem jedanaest staklenih torza. Simbolički gledajući, mir je krhka stvar i staklo je samo po sebi krhko, no ako ga staviš u određeni tip lanca, kruga, ono jača, a upravo su tako i poredana torza koja sam oblikovala. To je zapravo skulptura od dvanaest komada gdje je dvanaesti akter ljudska osoba koja staje u krug mira, zatvara ga i čini ga jačim”, kaže.
Bijeli zec
Torza je, kaže umjetnica, napravila po živim modelima: “Sve su to ljudi koje poznajem, prijatelji, obitelji i poznanici koji su željeli i bilo im je zanimljivo sudjelovati u projektu. Htjela sam što različitije ljude. Na njihova sam gola tijela stavljala trake od gipsa i gaze, zatim sam skinula otiske i na taj kalup sam načinila pozitiv, koji postaje pripremom za peć.
Moje su skulpture negativi i pozitivi, ali s vanjske strane samo negativi, oni nisu opipljivi. Opna koja omeđuje tijelo, to je skulptura. Naravno, koristim i druge materijale osim stakla, drvo, kamen, željezo, glinu.”
Alana Kajfež diplomirala je 2014. u klasi Peruška Bogdanića, profesora koji joj je, kako kaže, dosta značio u razvoju, a godinu dana kasnije imala je i prvu samostalnu izložbu.
Prvi njezin rad koji je u javnosti bio zapažen je, pomalo nadrealna, bijela skulptura zeca s jelenjim rogovima. Kako kaže: “To je bio početak ciklusa temeljenog na kriptozoologiji koji želim dalje nastaviti. Skulptura se bazira na američkoj mitskoj životinji, životinji iz zapadnoameričkog folklora, tzv. jackalopeu.
Ovo izmišljeno biće predstavljam kao nešto slatko, ušećereno, no nije tako, u pozadini se krije jedna sasvim druga priča, koja je daleko od lijepe. Hvatali bi zečeve, ubili ih, napravili na njima taksidermiju (namještanje i punjenje kože životinja, op.a.) i na njih stavljali rogove srne. Iako jackalope, kako i samo ime kaže, nije imao srneće rogove, već od antilope.”
Jack White
Zapažen je bio i njezin diplomski, vrlo osoban rad, koji je pokazala na Salonu mladih u HDLU-u: “Moj je otac umro kada sam bila jako mlada i taj je rad bio suočavanje sa samom sobom, pomirenje. Na skulpturi su dva lika u komunikaciji, malo dijete i odrasla žena koja leži u lokvi vode u umjetno postavljenom pravokutnom bazenu.
Ona leži sklupčana u fetusnom položaju a malo dijete, androigno, nedefinirano spolom i rodom, koje je na velikom pijedestalu, metar iznad nje nadgleda ju, komunicira s njom, pokušava ju probuditi. Ne može joj pomoći, ona sama sebi mora pomoći, no njezino unutarnje dijete joj može reći da se digne iz lošeg sna. Vjerujem da sam ovim radom uspjela potaknuti i tuđe osjećaje, osjećaje posjetitelja.”
Umjetnik, zapravo, mora ogoliti sebe do kraja da bi se uopće bavio drugima: “Da, upravo sam tako i završila studij, ogolila sam se, pokazala samu sebe, moju bol koja me tištila cijelo djetinjstvo i na faksu. Poglavlje sam zatvorila i sad krećem dalje.”
Autorica je i javne skulpture Jacka Whitea u Hatzovoj ulici u Zagrebu. Riječ je o jednoj u nizu skulptura u sklopu programa “Tematski park rock’n’rolla, u sklopu kojeg su podignute i skulpture Joea Strummera, Johna Lennona i Jimija Hendrixa. Kako je došlo do suradnje? Voli li ovog glazbenika? “Da, jako volim slušati Whitea tako da se sve poklopilo.
Predložili su mene organizatorima, prošla sam i to je bilo to. Radila sam i javnu skulpturu ‘San koralja’ u Vrsaru, u sklopu umjetničke kolonije. Također je kolega Petar Hranuelli organizirao umjetničku koloniju u Lici i prvi sam put u povijesti radila u ličkom kamenu, napravila sam dva medvjeda koji se drže za ruke, skulptura u Lovincu zove se ‘Medvjeđi ples’.”
Poznato prezime
Njezina je majka Lada Szabo Kajfež, otac Franjo Kajfež bio je poznati farmakolog i izumitelj. Koliko ju promatraju kroz prezime? “Pod teretom sam da me gledaju kao osobu koja je nečije dijete, borim se s tim, želim sama napraviti svoju karijeru, kroz svoje ime. No, postoje i ljudi koji me prihvaćaju i vide onakvu kakvu jesam, i mene i moju umjetnost”, kaže.
Od malih je nogu znala da će biti kiparica: “Mama i tata su me poticali, kupovali plastelin kada su vidjeli da mi je najveće zadovoljstvo oblikovati rukama, bila sam odgajana kroz umjetnost, okružena antikvitetima. Kod nas je, u dvorcu Miljana, u domu mojeg djetinjstva, dugo vrijeme radio i najstariji restaurator u Hrvatskoj Karlo Gruden, sve do svoje devedeset i sedme godine života. Uvijek me zanimalo što on radi.”
Što sljedeće sprema? “Sljedeće godine s Anom Horvat i Petrom Hranuellijem izložbu u Galeriji Arheološkog muzeja koja se bazira na tehnici stakla.”