MARKO MARKOVIĆ

'Na Moskovskom su me bijenalu zamijenili za Srbina koji se zove kao ja pa sam se pretvarao da sam on koji se pretvara da sam ja...'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 09.07.2018. u 23:30

Zagreb, 121208.
U sklopu 5. Velesajma kulture koji se odrzava od 11.-14.12 u Studentskom centru umjetnik Marko Markovic odrzao je performans iz ciklusa Iglanje pod nazivom HR08. Umjetnik je stajao ispred Hrvatske zastave, a sahovnica je umjesto na zastavi bila nacrtana na njegovim prsima. Okupljeni su, vise ili manje uspjesno, gadjali sahovnicu slamcicama na cijim vrhovima su bile pricvrscne igle. Nakon par stotina ispucanih slamcica performans je bio gotov.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

“Na proljeće 2016. godine dobio sam mail od kustosice Moskovskog bijenala u kojem piše kako mi se obraća po preporuci jednog beogradskog galerista koji joj je pokazao moje radove te me poziva da sudjelujem na izložbi. Piše kako joj se sviđaju moje skulpture i kako bi ih htjela izložiti u Rusiji. No kustosica se greškom obratila meni, Marku Markoviću iz Hrvatske, misleći da se obraća umjetniku Marku Markoviću iz Srbije. Razmišljao sam što napraviti u tom trenutku i ubrzo sam odlučio nastaviti dalje da vidim dokle će sve to otići”, opisuje umjetnik Marko Marković početke svojeg rada koji se može pogledati u bečkoj Galeriji Michaela Stock pod nazivom “Tko je Marko Marković?”. Tema je izložbe, naime, kako je preuzeo identitet druge osobe, Marka Markovića, umjetnika iz Srbije, koji je rođen otprilike kad i on, te se tako, pod tuđim identitetom, neko vrijeme i predstavljao.

Marko Marković inače je jedan od najjačih hrvatskih performans umjetnika, koji možda i nije toliko poznat široj hrvatskoj publici jer više djeluje na međunarodnoj sceni. Donedavno je živio u New Yorku, sada živi u Beču, gdje intenzivno radi na pripremanju nove izložbe. Kako je, dalje, trajala krađa identiteta, objašnjava za Nedjeljni Jutarnji.

Socijalni eksperiment

“Odgovorio sam na poziv i pristao na sudjelovanje na paralelnom programu Moskovskog bijenala, naravno predstavljajući se kao Marko Marković, umjetnik iz Beograda. Kustosica me pitala što bih predložio za izložbu, objasnio sam joj kako znam za jednog umjetnika Marka Markovića iz Hrvatske koji se bavi performansom, tako da bih došao na Bijenale i predstavio se kao on. Koncepcija same izložbe bavila se pitanjem identiteta, tako da je sve savršeno sjelo na svoje mjesto. Komunikacija je, potom, trajala nekoliko mjeseci i zaista nisam mislio da ću uopće doći u Moskvu pod takvim uvjetima. Hakirao sam identitet druge osobe istog imena i prezimena te se predstavljao kao netko drugi”, objašnjava umjetnik, sam sebi postavljajući pitanje: “Zašto sam to učinio i je li to moralno?”. “Bitna stvar koja se dogodila dolazi upravo iz sistema svijeta umjetnosti - marketinške mašine koja drobi sve pred sobom - gdje autori postaju mrtva slova na papiru i još jedno ime u nizu. Ekonomija mainstream umjetnosti došla je do te mjere da više ne mari za ljude, manipulirana je kao proizvod te se na taj način i servira potrošaču. Upravo to se i dogodilo, dogodila se greška u sistemu na što sam morao reagirati”, objašnjava svoj umjetnički projekt. Ipak, put u Rusiju nije bio lak: “Na ruskoj su mi granici klecala koljena i nisam znao što me očekuje, no bilo je to jedinstveno adrenalinsko uzbuđenje. Došao sam u izložbeni prostor ravno s aviona, ušao sam u galeriju i promatrao situaciju. Prošetao sam nekoliko puta pokraj kustosice i ljudi iz organizacije kako bih vidio prepoznaju li mi, odnosno njemu lice, razumiju li što se uopće događa. Nakon što sam vidio da nema reakcije, prišao sam i predstavio se kao Marko Marković, umjetnik iz Beograda, a oni su me srdačno dočekali”.

Započeo je potom performans uvodnim riječima kako se ime i prezime Marko Marković na našim prostorima koristi kao sinonim te se navodi i upotrebljava kao primjer pri tumačenju određenih radnji, događaja ili situacija. Nastavlja: “Kao što se u pravilu koristi ime John Doe za nepoznanicu identiteta (No Name), tako i ovaj primjer možemo gledati kao stvarnu ili fiktivnu osobu. Na kraju mog izlaganja publika zapravo nije znala tko sam. Kustosica me zatim upoznala s djevojkom iz organizacije kod koje sam odsjeo za vrijeme boravka u Moskvi, s Olgom. Ona me i dalje adresirala kao umjetnika iz Beograda, tako da sam nastavio biti u ulozi drugog Marka Markovića. Upoznala me sa svojim dečkom i njezinim prijateljima, sjedili smo za istim stolom, provodili vrijeme kod njih u stanu, izlazili van u grad i družili se, a ja sam i dalje bio drugi tip. Situacija je trajala četiri dana, nakon čega je Olga počela nešto sumnjati i pitati se tko sam. Objasnio sam joj cijelu stvar i rekao da je u stvari riječ o performansu kao socijalnom eksperimentu u kojem istražujem ponašanje i sebe i drugih. Bila je zbunjena i trebalo joj vremena da shvati što se dogodilo, no na kraju joj se svidjela priča i ostali smo jako dobri prijatelji”.

Da bi se hinilo da ste netko drugi na dulje vrijeme, potrebna je, iskusio je Marković, apsolutna koncentracija: “Samo dopisivanje s organizacijom Bijenala trajalo je nekoliko mjeseci. Ipak, bilo je lakše komunicirati online nego zaista biti u odnosu s ljudima oči u oči. Nisam ni mogao pretpostaviti što će se događati, tako da sam ušao u sve bez očekivanja, s čistom improvizacijom, a rad sam gradio korak po korak. Performans je ono čime se bavim i ono što živim tako da sam jednostavno reagirao na taj način. Da me netko pozvao na rođendansku zabavu pod istim okolnostima, sigurno bih učinio isto”.

A jesu li kustosi u Moskvi kasnije saznali za krađu identiteta? “To bi zapravo njih trebalo pitati i čuti njihovo iskustvo vezano uz izvedbu mojeg rada”.

Umjetnik iz Srbije ima klasičniji likovni rukopis od umjetnika iz Hrvatske, objašnjava naš sugovornik: “Marko Marković je kipar klasičnog izražaja tako da mu suradnja za performanse vjerojatno nije bila zanimljiva. Marko Marković dobitnik je nagrade Mangelos za najboljeg mladog umjetnika iz Srbije, kao što sam ja dobitnik nagrade ‘Radoslav Putar’ za najboljeg mladog umjetnika iz Hrvatske. Kada je Marko bio u New Yorku na rezidenciji s nagradom Young Visual Artist Award, javljali su mi se poznati ljudi iz New Yorka i govorili kako je super da sam se vratio i da bi se htjeli naći sa mnom. Tako da postoji dosta poveznica između mene i njega iako ga, nažalost, još nisam upoznao, no to bih zaista volio. Htio bih mu se revanširati i ponuditi novu izložbu u zamjenu za Bijenale, predlagao sam mu suradnju, ali do toga nije došlo”.

Marko Marković trenutačno živi u Beču. “Imam sreću što često putujem i mijenjam mjesta boravka s obzirom na poziv kojim se bavim. Beč ima vrlo jaku scenu, tako da je zanimljivo biti dijelom međunarodne struje. Nekoliko godina surađujem s Galerijom Michaela Stocka, gdje i sad izlažem. Galerija ima fokus na izvedbenim umjetnostima, a radi s umjetnicima iz Hrvatske, kao što su Slaven Tolj, Sandro Đukić, Vlasta Delimar, Tomislav Gotovac, Siniša Labrović, Goran Trbuljak. U suradnji s galerijom u Beču sam stvorio ogranak Festivala izvedbenih umjetnosti DOPUST/Dani otvorenog performansa, koji vodim. Tijekom godina imali smo mnoge partnere i suradnike s kulturne umjetničke, institucionalne, ali i underground alternativne scene. Zanima me program koji spaja akademsku zajednicu s underground kulturom, na taj način i planiram stvarati nove programe kojima će se predstavljati mladi umjetnici s bečke Akademije Primijenjene umjetnosti u alternativnim glazbenim klubovima. Na novom festivalskom izdanju Dana otvorenog performansa u Beču, koje je ove godine usmjereno na zvuk i glazbene performanse koncertnog i eksperimentalnog karaktera, gostuju, primjerice, Šikuti Machine iz Savičente”.

Oštrenje noževa

Posljednji put kad smo razgovarali, prije četiri godine, bio je u Americi, u ateljeu Matthewa Barneyja. Barneyja New York Times naziva najvažnijim protagonistom svoje generacije, dok je npr. erotsko-mistično sjedinjenje ovog umjetnika s njegovom bivšom ljubavi, pjevačicom Björk, u unutrašnjosti japanskog kitolovca Nisshin Maru jedna od scena iz njegova filma o kojoj je brujao čitav umjetnički svijet. Vani, u velikim pogonima, umjetnici imaju niz pomoćnika, tempo je nemilosrdan, što je iskusio i Marković, koji je znao raditi i po šesnaest sati dnevno. “Iskustvo koje nosim iz New Yorka jedinstveno je kao i rad u studiju kod Matthewa Barneyja. To je bio vrlo uzbudljivo razdoblje u mojem životu u kojem sam naučio mnogo toga o sebi i o drugim ljudima, kulturama, glazbi, umjetnosti. Bitno je putovati i upoznavati različite sredine, na taj način se čovjek gradi. Ono što sam naučio u Barneyjevu ateljeu ne može se naučiti ni u jednoj školi.” S kolegama iz Barneyjeva ateljea organizirao je i zajedničku izložbu “The Crew”.

A u New Yorku je na Wall Streetu, među ostalim, izveo i performans oštrenja noževa zbog kojih je intervenirala i policija. Kako mi je tada prepričao: “Oštrio sam noževe na policijskoj barikadi sigurnosne zone u financijskoj četvrti, u neposrednoj blizini Burze. Policajac me upozorio da ne radim gluposti, da ima prave metke u pištolju te da gleda svaki moj pokret. Imao sam dozvolu za nošenje koje sam unio u sigurnosnu zonu i izveo performans iako su me pokušali spriječiti agenti i osiguranja koja rade kao zaštitari banaka na Wall Streetu”. Na Frieze Art Fairu u istom gradu, koji je, kako kaže, poznat po svojem mainstream, komercijalnom okviru, stajao je na ulazu s natpisom “Art Is Dangerous”, želeći pokazati da se umjetnost, osim što ima moć ljudima otvarati oči, “može koristiti i kao oružje za zamagljivanje očiju”. Na Lic Art open festivalu izložio je “Popišane gaće”, seriju skulptura od XXL gaća iz dućana proizvedenih u Bangladešu i smole. Gaće su stajale u žutoj lokvi koja dočarava mokraću, rad je zamišljen kao kritika na umjetnost koja postaje brend.

Ekstremni radovi

U New York je došao zahvaljujući nagradi “Radoslav Putar” Instituta za suvremenu umjetnost. Rođen je u Osijeku 1983., diplomirao je slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a studirao je i pedagogiju i psihologiju u Zadru, o čemu kaže: “Završio sam umjetničku akademiju u Splitu, smjer slikarstva, u klasi Gorkog Žuvele, gdje sam se počeo upoznavati s performansom. Kod Žuvele sam na ispitima odgovarao o performansima Slavena Tolja, Kate Mijatović, Vlaste Delimar, Tomislava Gotovca, Grupe šestorice autora, umjetnika koje visoko uvažavam, a koje sam kasnije upoznao i s vremenom s mnogima od njih i postao prijatelj. Slikarstvo je bila moja strast koja je s vremenom kroz različite medije prešla u performans, u živu akciju. Dosta performans umjetnika dolazi iz kiparstva i slikarstva koji traže svoj izražaj izvan klasičnih formata. Nakon završene Splitske akademije nastavio sam školovanje u Zadru, što mi danas koristi u radu u kulturi i s mladim ljudima, studentima i umjetnicima. Trenutačno sam dio studentskog tijela na Akademiji primijenjene umjetnosti u Beču gdje vodim odjel za Umjetnost i teoriju pri studentskom zboru”.

Performans “Samojed”, u kojem konzumira vlastitu krv i mesno tkivo, njegov je po svoj prilici do sada najradikalniji rad. Slaže li se? “Serija performansa u kojima se bavim tijelom kao društvenim instrumentom uvijek dolazi kao protest revoltiranog stava na aktualna pitanja. Na taj način je nastao i performans ‘Samojed’, koji se bavi kritikom tog proždrljivog sistema. Takva kritika ovisno o vremenu, mjestu i događaju biva usmjerena k različitim odrednicama. Pri jednom od posljednjih performansa ugrizao sam jednog austrijskog kustosa za vrat nakon što se postavio autoritativno i rekao ako ću raditi performans da njega ne smijem pipnuti. Naravno da je to bio okidač za reakciju. ‘Samojed’ je vrlo ekstreman rad koji propituje fizičke granice i iznosi stav prema nametnutim autoritetima, cijela serija bila je vrlo zahtjevna u izvedbi s dosta pripreme”. Jednom su na pitanje o tom performansu odgovorili da je “odgovor na groteskno stanje društva”. Društvo je danas uistinu radikalizirano. Zahtijeva li to i radikalne performanse? “Politička situacija na svjetskom planu je zabrinjavajuća, ekonomija kapitala sve je jača, novac je apsolutno mjerilo za uspjeh i dobar život. Bitno je iznositi stavove, komunicirati s ljudima i djelovati kroz glazbu, umjetnost, književnost.”

Bečki akcionizam

Sa Slavenom Toljem, umjetnikom, ravnateljem Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka i jednom od ključnih ličnosti projekta Rijeka - europski grad kulture 2020., koji je, kako kaže, “puno učinio za ljude na našoj sceni, u državi i izvan nje, tijekom svih godina svog rada i angažmana u kulturi”, rado i puno surađuje. Nastavlja: “Planiramo dugoročne programe koji će biti usmjereni k edukaciji mladih ljudi i razmjeni studenata umjetničkih akademija iz Hrvatske i Austrije kroz programe znanosti, tehnologije, umjetnosti i očuvanja prirode”.

Ističe i izložbu u kojoj je sudjelovao kao kustos, u suradnji s Evom Badurom Triskom, voditeljicom arhiva bečkog akcionizma u MUMOK-u/ Muzeju Moderne umjetnosti u Beču, putem koje je prije dvije godine u Domu mladih u MKC-u u Splitu predstavljena izložba bečkog akcionizma “Vienna Actionism. Direct Art in 1960es” s radovima najpoznatijih umjetnika na ovom polju. Njegova se samostalna izložba trenutačno može vidjeti i u Galeriji Lamparna u sklopu Labin Art Expressa.

Izdvajamo