CRTAČKI DNEVNIK

NJEZINA KULTNA STRIP KNJIGA OBIŠLA JE SVIJET Helena Klakočar: najteže mi je bilo opisati svoju dramu izbjeglice

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 29.09.2015. u 12:31

Berislava Picek/CROPIX

Njezina sad već kultna strip knjiga, kako otkriva, dobila je nakon 15 godina i hrvatsko izdanje, kao i svoj nastavak

Helena Klakočar akademska je slikarica koja se većinu života bavi stripom. Živi na relaciji Zagreb-Amsterdam-Pula. Na najvećem europskom festivalu stripa u Angoulêmeu, za strip “Nemirno more” koji je prvo izašao nfrancuskom, dobila je nagradu Alph-Art za najbolji strip stranog autora, što je, uz Grand prix za “Tupka” Nedjeljka Dragića na festivalu u Montrealu 1971. najvažnije priznanje koje je ikad neki od hrvatskih strip autora dobio. Trebalo je proći punih petnaest godina da se strip pojavi u Hrvatskoj, što se upravo dogodilo u izdanju Vedisa.

Strip “Nemirno more” prati vas, supruga i dvogodišnju kćer, kako plovite katamaranom iz Dubrovnika prema Krfu 1991. U međuvremenu je izbio rat i ostajete živjeti na katamaranu na Krfu, portretirajući turiste. Sve je po stvarnim događajima?

- Najteže je napisati proživljene zgode. Teško je napraviti priču od onog što vas muči, a opet imati distancu, da se određeni događaj vidi pravilno. Kada smo krenuli brodom u Grčku, rat je bio u zraku, no nismo mislili da će se uistinu i dogoditi. Imali smo malo dijete, no zapravo smo, u nekom pogledu, bili slobodni. Ja sam izgubila posao u Galeriji SC, a moj muž, veterinar, također je bio bez posla. Bili smo neka vrsta “sezonskih stranih radnika“ u vlastitom aranžmanu. No, biti samostalan umjetnik i nije jednostavno jer me ni jedan zakon nije mogao zaštiti pred ljubomorom grčkih umjetnika, i to je jedna od tema o kojoj pričam u stripu.

Završili ste Akademiju i crtali portrete na ulici?

- Crtanje me održava u “crtačkoj formi”. Tada sam, na Krfu, pitala domaće portretiste mogu li tu crtati pokraj njih. Rekli su da mogu, nakratko, a dobila sam i dozvolu u općini. Radila sam uz ruskog portretista, po školovanju arhitekta, dezeretera iz njihove vojske u Afganistanu. Pričao mi je strahote koje je preživio u Afganistanu. Mučila ga je savjest, za sebe je pričao da je ubojica.

Dakle, bio je to ruski ubojica koji dobro crta?

- Pobjegao je iz afganistanskog rata. Žao mi je da sam mu u romanu dala pravo ime, bilo mi je važno da bude autentičan dokument. Više ne stavljam prava imena. Ne želim da ljudi imaju probleme. Tad sam u crtežu pokazivala emocije vezane uz određene ljude, pa sam prikrivala lica negativnim likovima. Primjerice, na Krfu mi je išlo jako dobro, i jedan od dvojice lokalnih portretista, koji je bilo slabiji, naljutio se i poslao je meni i ruskom kolegi kontrolu za strance. Lice tog portretista u mom stripu je fleka. Nisam ga željela zapamtiti.

Iz Grčke odlazite u Nizozemsku...

- U Nizozemsku smo došli slučajno. Odjednom sam vidjela hrpe izbjeglica iz naših krajeva. U međuvremenu sam postala neke vrste “stručnjaka” za izbjeglice. Nevjerojatno je kako samouvjereno Nizozemci rješavaju ovo pitanje, pravila su jasna, kao igra koju su svi primorani igrati, i stranci i “prihvatni aparat”. Radila sam intervjue s azilantima iz raznih skupina te također i prijateljski nastrojenim službenicima koji rade s izbjeglicama.

Novi nastavci vašeg stripa “Vlaga, Mraz i Sol”, koji je među ostalim također i priča o izbjeglicama, upravo su uvršteni u kulturni program povodom predsjedanja Nizozemske EU 2016. Hoćete li i aktualnu situaciju također interpretirati?

- Bavim se tim problemom godinama, djelomično u prvoj knjizi “Nemirno more”, dok drugi dio govori isključivo o tome. Uz moje nomadske probleme pišem i o, primjerice, armenskoj obitelji koja je bila tražitelj azila, i jedni od rijetkih kojima je Nizozemska odbila zahtjev te su deportirani. Mnogi umjetnici će se sada baviti izbjeglicama da uhvate komadić pažnje koji je uperen na veliku humanitarnu katastrofu. Većina će se držati “sigurne zone“ i prikazivati njihovu bijedu u svrhu senzibiliziranja društva. To je eksponiranje marginalnih grupa i njihovih problema, standardni “community art” koji je prevaziđen. Pojavljuje se nova generacija umjetnika koji rade bolje stvari i uzrokuju stvarne pomake. “Vlaga, Mraz i Sol” su, nadam se, na tom putu. Mislim da mogu svojim dugogodišnjim bavljenjenem temom pridonijeti promišljanju budućnosti kakva nas čeka s novim kulturama koje će se pomiješati. Ksenofobije malih naroda trebaju znanje i iskustva onih koji imaju duga iskustva s prihvatom i integracijom stranaca. Primjerice, u sjevernim zemljama Europe imaju aparat koji preoblikuje ljudske karaktere, na jedan nevidljiv način. Koliko god bio efikasan, ipak je to bolan preodgoj. Vlaga, Mraz i Sol su izbjeglice. Kod njih taj preodgoj nije bio uspješan jer su iznimke, oni imaju u sebi samo pola ljudskog karaktera, ostalo su vlaga, mraz i sol. Oni su neprilagođeni i po tome slični svim strancima. Preodgoj nikad nije uspješan.

“Nemirno more” osvojilo je mnoge europske nagrade. No, trebalo je proći 15 godina da se pojavi i u Hrvatskoj?

- Od ‘91. do ‘95. sam i sama sumnjala treba li taj dnevnik tiskati. Imala sam osjećaj kao da time prodajem nenadomjestiv dio sebe. S vremenom, i uz pomoć prijatelja i prijateljski nastrojenih izdavača u Europi, ta se knjiga oslobodila i mojih i tuđih kočnica. Neprirodno je da knjiga izlazi na francuskom, talijanskom i slovenskom i dobiva nagrade, a da ne izađe u sredini za koju je pisana i o kojoj je riječ. Umjetniku je važna njegova publika, ja sam prvenstveno pisala za moje prijatelje, za ljude iz Zagreba. Knjigu sam od 2000. nudila petorici izdavača, no imali su svoje razloge zašto je nisu tiskali. Srećom, Vedis se uhvatio tog zadatka.

Izdvajamo