Kustosice Strossmayerove galerije Ljerka Dulibić i Iva Pasini Tržec u sklopu međunarodnog istraživačkog projekta TransCultAA (Transfer of Cultural Objects in the Alpe Adria Region in 20th Century) istražile su podrijetlo nekoliko slika koje se nalaze u toj galeriji, a čija je prethodna sudbina donekle bila ili nepoznata ili slabo poznata, i ta otkrića objavile u Radovima Instituta povijesti umjetnosti.
Riječ je o slikama koje su dospjele u fundus ne donacijom utemeljitelja galerije, biskupa Josipa Jurja Strossmayera, već odlukama državnih tijela Federativne Narodne Republike Jugoslavije od 1948. do 1958. godine. Slike su u pravilu bile oduzete vlasnicima tijekom rata, nakon rata su trebale biti vraćene, no kako nisu imale nasljednika, pripale su državi, koja ih je dala galeriji preko Savjeta za kulturu FNRJ.
Riječ je o dvije slike Bogorodice nepoznatog autora, “Polaganju u grob” Jacopa Palme mlađeg i “Kartašima” Pietera Jansz. Quasta.
Priča oko slike “Kartaši” ovog nizozemskog autora, koja se danas nalazi u stalnom postavu, vodi od neobične aukcije u bečkom Dorotheumu, preko spremišta umjetnina sakupljanih za Hitlerov muzej u rudniku soli Altaussee pokraj Salzburga, do Ante Pavelića. Pa iako neke kockice nedostaju kako bi priča bila potpuna, evo što su kustosice pronašle.
Slika se prvi put spominje na izložbi Jacquesa Goudstikkera u Den Haagu 1919. godine. Goudstikker je jedan od najznačajnijih nizozemskih trgovaca umjetninama starih majstora između dva svjetska rata. Nakon njegove nesretne smrti prilikom pokušaja bijega iz Nizozemske tijekom Drugog svjetskog rata, zbirka je dospjela u ruke Hermanna Göringa. No, ne zna se jesu li “Kartaši” među djelima koja su završila kod Göringa.
Aukcija u Dorotheumu
Slika se potom ponovno spominje na aukciji u Dorotheumu 1944. godine pod brojem 215-528-14, koji je do danas sačuvan na njezinoj poleđini. Do kada je slika bila u posjedu Goudstikkera, i što je s njom bilo do dana kada se pojavljuje na aukciji u Beču, kustosice nisu za sada uspjele pronaći.
Ljerka Dulibić i Iva Pasini dalje tumače: “U katalogu nema nikakvih podataka o prijašnjim vlasnicima, a ostaci crvenog voštanog pečata i nekoliko ceduljica na poleđini slike više nisu čitljivi. Teško se oteti dojmu kako su tragovi tih oznaka namjerno uništeni kako bi se onemogućila njihova čitljivost, odnosno prikrili tragovi ranijeg podrijetla slike. To ne čudi s obzirom na poslovanje Dorotheuma u tom razdoblju. Ugledna je aukcijska kuća nakon pripojenja Austrije Njemačkoj podvrgnuta nacističkoj upravi, te je preuzela monopol nad prodajom umjetnina oduzetih židovskim obiteljima i zaplijenjenima na okupiranim područjima”. Dalje tumače kako je Dorotheum bio glavni partner posebne misije, tzv. Sondertauftrag Linz, čiji je cilj bio prikupljanje umjetnina za Führerov muzej u Linzu. “Umjetnine koje bi Sonderauftrag Linz odabirao na aukcijama bile su uskladištene u posebnom Dorotheumovu spremištu, a potom bi bile slane za München. Međutim, od ljeta 1944. umjetnine iz Dorotheumovih spremišta, a među njima i slika ‘Kartaši’, prebacuju se u rudnik soli Altaussee pokraj Salzburga. Tamo su već bile pohranjene umjetnine iz austrijskih crkava, samostana i muzeja. Rudnik soli, naime, služio je i kao veliko skladište umjetnina koje su sakupljane za budući Hitlerov muzej.”
Trgovac Kaufmann
Slika se, kasnije, ponovo spominje na popisu imovine Ante Pavelića, točnije prilikom preuzimanja Pavelićeve imovine, prvo u Linz, potom u Beč, i naposljetku u Jugoslaviju. Riječ je o četrnaest kutija i četiri kamiona osobne Pavelićeve imovine koji su jugoslavenskom predstavniku predani kao “Yugoslav property”. Slika se vodila pod nazivom “Peasants playing cards”. U tim je dokumentima označena brojem 215-528-14, kao i na aukciji u Dorotheumu. No, kako je slika “Kartaši” došla do Pavelića nije poznato.
Potom ju je Strossmayerova galerija preuzela 1948. od Komiteta za kulturu i umjetnost iz Beograda. Slika je uvedena u inventar posuđenih umjetnina, gdje među ostalim stoji kako se posuđivač obvezuje da neće mijenjati smještaj umjetnine bez pristanka vlasnika, kao i da je neće dalje posuđivati. No, 1984. na izložbi pod nazivom “Sto godina Strossmayerove galerije” slika je evidentirana kao vlasništvo ove galerije.
U istom su tekstu Ljerka Dulibić i Iva Pasini Tržec istražile i sudbinu slika trgovca Eugena Kaufmanna, od kojih se neke također nalaze u Strossmayerovoj galeriji, i također su u posjed došle preko Savjeta za kulturu FNRJ. Kaufmann je, naime, bio većinski vlasnik tvrtke Borka za trgovinu drvom i građevnim materijalom. Međutim, stradao je 1944. Kako je zabilježeno u spisima Zemaljske uprave narodnih dobara “odveden je po okupatoru pošto je bio Jevrej”. On je imao u vlasništvu pet vrijednih uljanih slika koje su bile pohranjene u trezoru banke. 1954. godine Narodna banka FNRJ zatražila je od Savjeta za prosvjetu, nauku i kulturu da ih preuzme. Preuzeo ih je Konzervatorski zavod koji je slike trebao restaurirati te su i predložili ustanove kojima će se slike dodijeliti: tri religiozne tematike Strossmayerovoj galeriji, a dva portreta plemića iz obitelji Auersperg Povijesnom muzeju. Tako je i bilo. Četiri se slike i danas čuvaju u dodijeljenim institucijama, sudbina pete slike, Bogorodica Milosrđa, nepoznata je.
Izazovi struke
Slika “Polaganje u grob” Jacopa Palme mlađeg, pak, bila je u vlasništvu Eduarda Polaka, inače vlasnika tvornica Ljuštionice riže u Rijeci. Nakon što su došli nacisti, Polak, koji je bio Židov, sliku je dao sliku riječkoj biskupiji. Polak je, vrlo vjerojatno, ubijen. Prijedlog da se slika nađe u Strossmayerovoj galeriji dao je Grgo Gamulin, a iako nije prošlo bez opora riječke biskupije, na kraju je tako i bilo. Nije poznato je li Polak sliku kupio u Beču, na aukciji iz zbirke Friedricha von Amerlinga.
Državni sekretarijat za pravosudnu upravu NR Hrvatske 1958. godine na sljedeći je način regulirao imovinu ovih slika: “Ukoliko bliski srodnici vlasnika napuštenih stvari koji je umro ili nestao nisu na vrijeme pokrenuli ostavinski postupak, postale su ove stvari općenarodna imovina i više se zahtjev za vraćanje tih stvari od strane nasljednika ne bi mogao sa uspjehom postaviti. Nema stoga zaprijeke da muzeji i druge ustanove kod kojih su pohranjene umjetnine, koje su vlasnici napustili u toku okupacije, uvede u svoje inventarske knjige, jer su te stvari postale općenarodnom imovinom”.
Međutim, Ljerka Dulibić i Iva Pasini Tržec ispravno zaključuju kako tu ne treba stati. Niz je novijih primjera u svijetu kojima se utvrđuje prethodno vlasništvo umjetnina. Kako zaključuju kustosice: “Istraživanje sudbine umjetnina izazovan je, no nužan element u znanstvenoj obradi nacionalne kulturne baštine. Novim izazovima bavljenja promjenama vlasništva među prvima je pozvana odgovoriti upravo povijest umjetnosti kao disciplina koja je u posljednjih nekoliko desetljeća razvila različite metodološke modele baveći se upravo temom vlasništva.”