Malo je suvremenih umjetnika koji su se okušali u tehnici vitraja, zapravo malo je kvalitetne suvremene umjetnosti koja se bavi temom religije, izuzev nekoliko primjera kako kod nas, primjerice radova Tomislava Buntaka i Zlatana Vrkljana, tako i na međunarodnom planu, poput Gerharda Richtera.
Toj rijetkoj vezi između Crkve i kvalitetne suvremene umjetnosti svojedobno je bila posvećena i zanimljiva izložba u Klovićevim dvorima.
Matko Trebotić nedavno je u crkvi Svetog Frane u Splitu oslikao osam vitraja, visokih oko dva i pol metra, na kojima su, kako kaže, “svjetlost i boje mojeg grada, Splita”.
Riječ je o darovnici. Na cijelom projektu radio je dvije godine. Toliko je, naime, prošlo od početne ideje koja se pojavila jednoga dana u umjetnikovu splitsku ateljeu pa do realizacije u radionici vitraja u Zagrebu, u koju je svako malo dolazio kako bi pratio ide li sve prema planu.
Richterov primjer
Riječ je o apstraktnim kompozicijama s križem, a umjetnik je istaknuo: “Križ je za mene i vjerski simbol, ali i umjetnička poveznica s avangardom i autorima poput Kazimira Maljeviča i Josepha Beuysa”. Podsjetimo i kako se Trebotić školovao u Njemačkoj gdje se, među ostalim, družio i sa znamenitim Beuysom: iako različiti po umjetničkom senzibilitetu, jedan su rad i zajedno potpisali. Trebotić je, priča mi dalje, nedavno vidio i vitraj Gerharda Richtera, jednog od najcjenjenijih umjetnika današnjice u međunarodnom kontekstu, trenutačno i najskupljeg. Riječ je o znamenitom vitraju katedrale u Kölnu, koji ima čak 72 boje. Trebotić kaže da mu se taj rad jako svidio: “Ti su vitraji jedan svježi dah progresivne umjetnosti u crkvi. Vjerujem da su to i moji splitski vitraji”.
Kada smo razgovarali prije dvije godine, u povodu njegova novog slikarskog ciklusa “Mediteran”, ujedno i najboljeg i najpročišćenijeg dosad, rekao mi je: “Ja sam ljevičar s jakim nacionalnim nabojem. Vjernik sam, ne baš uzorni, i vjerujem da je Bog Bog svih ljudi. Socijaldemokrat sam, ne u lokalnom kontekstu, nego u kontekstu Brandtove socijaldemokracije kakva je bila u Njemačkoj krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih kada sam tamo studirao”.
Izložba u Seulu
Matko Trebotić prvo je studirao arhitekturu, a poslije se odlučio za slikarstvo. Njegova je prva samostalna izložba bila otvorena 7. prosinca 1968. godine u Galeriji Ruhruniverziteta u Bochumu pa će na taj dan ove godine zajedno s ravnateljem Brankom Franceschijem u splitskoj Galeriji umjetnina napraviti happening kojim će obilježiti punih pola stoljeća izlaganja. Kako kaže ovaj umjetnik: “Naziv izložbe dao sam parafrazirajući Gabriela Garciu Márqueza i glasi ‘Pedeset godina samoće’. Odnosi se taj naziv na samoću ateljea, na čitavo ovo istodobno i zastrašujuće i plodonosno razdoblje, bez docenture, profesure na akademijama i sl., razdoblje u kojemu smo samo umjetnost i ja. Vjerujte mi, nije to lako”. Za Franceschija kaže da mu je drago što je na toj poziciji, “učinio je puno za likovnu umjetnost Splita”.
Trebotić se uskoro sprema u Seul: “Još devedesetih smo na poziv Igora Zidića i u organizaciji Ante Sorića u Južnoj Koreji izlagali nas nekoliko, među kojima Ferdinand Kulmer, Miroslav Šutej, Đuro Seder i ja. Bilo je to 1990. godine u Nacionalnom muzeju u Seulu i bila je to, koliko se sjećam, posljednja selekcija umjetnika za međunarodno izlaganje bivše države. Tada su otkupili i Šutejeva i moja djela. I na temelju tog izlaganja dobio sam sada, 28 godina poslije, poziv za samostalnu izložbu. Radujem se ponovnom susretu”.