NOVI DETALJI O ŽIVOTU

OTTI BERGER Tragičan kraj iznimno talentirane, lijepe i omiljene dizajnerice kojoj se divio i Alvar Aalto

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 07.02.2019. u 08:36

U godini kada se obilježava stota obljetnica čuvene umjetničke škole povjesničarka umjetnosti Antonija Mlikota govori o novim saznanjima o umjetnici iz Baranje koja će uskoro objaviti i u knjizi

Bauhaus, čija se stota obljetnica obilježava diljem svijeta ove godine, škola je koja se zalagala za socijalne jednakosti, nestanak klasa, slobodnu ljubav.

Najpoznatija umjetnička škola u povijesti utjecala je na estetiku današnjeg doba, kako njujorške nebodere tako i Appleov dizajn. Bauhaus su, poznato je, zatvorili nacisti 1933. označivši ga kao “leglo boljševizma” i “centar okupljanja komunističkih intelektualaca”. Troje je studenata iz Hrvatske, koliko je za sada poznato, bilo na ovoj školi. Jedna od njih bila je Otti Berger, Židovka koja je odvedena iz svoje rodne kuće u Baranji i ubijena u Auschwitzu 1944. godine, kada je imala četrdeset i šest godina.

 

Opus Otti Berger relativno se nedavno počeo otkrivati. Mnogi vodeći strani stručnjaci i mediji intenzivno pišu o njoj, jer je ovo godina kada se ponajviše bave ostvarenjima žena s ove škole, a Otti Berger bila je iznimno talentirana tekstilna umjetnica, svojedobno i pomoćnica Lilly Reich, najbliže suradnice znamenitog Mies van der Rohea. Školovala se u Dessau, gdje je Bauhaus bio smješten. Kada je ona došla 1926., učitelji su joj među ostalima bili Kandinski, Klee, László Moholy-Nagy. Njemica Gunta Stölzl, koja je vodila tekstilnu radionicu, a i dala je dosta intervjua na temu o ovoj školi jer je poživjela do osamdesetih godina 20. stoljeća, često se znala prisjećati upravo Otti Berger kao svoje nasljednice.

 

Rodni Zmajevac

Povjesničarka umjetnosti iz Zadra Antonija Mlikota, naša sugovornica, prva je otkrila opus Otti Berger, koji prethodno nije bio zastupljen niti u jednoj hrvatskoj niti u jugoslavenskoj enciklopediji. Neko vrijeme vodilo ju se i kao mađarsku autoricu. Kako bi obilježila stotu obljetnicu Bauhausa, Mlikota priprema i knjigu s novim otkrićima o Otti Berger, o čemu ekskluzivno govori za Jutarnji. “Prema istraživanjima, koliko se moglo rekonstruirati, bila je uporna i hrabra žena, primjerice ustrajno se borila s birokracijom u nacističkoj Njemačkoj kako bi patentirala svoja inovativna rješenja u tekstilu.

Marko Todorov / CROPIX

Antonija Mlikota

 

Bila je talentirana dizajnerica, ali i inovatorica, studenti su je obožavali. Bila je i prekrasna žena. Kada je Marcel Breuer radio svoje poznate stolce, upravo je nju pitao za savjet. A zanimljiv je podatak, na koji sam nedavno naišla, da je surađivala i s Alvarom Aaltom tridesetih godina, u Zürichu, njegov namještaj prodavao se opremljen njezinim tekstilom. Poznato je koliko je Aalto važan na ovom polju.”

Otti Berger rođena je početkom listopada 1898. godine u Zmajevcu, u tada imućnoj obitelji, otac je bio trgovac, imali su dvije kuće u ovom mjestu i jednu u Osijeku. Mlađi brat Otto bavio se modnim dizajnom. Istražujući opus Otti Berger, Antonija Mlikota boravila je i u Zmajevcu, posjetila kuću u kojoj je Otti Berger odrasla. Kako kaže: “U selu gdje je bila trgovina njezinog oca još uvijek su sačuvani izvorni namještaj i podovi iz vremena kada je obitelj Berger tu živjela. Kustosica lokalnog muzeja upoznala me i s gospođom, sada već u godinama, koja se sjeća kada su obitelj Berger vodili u logor, pričajući mi o tome, rasplakala se”.

Tepih za djecu

Umjetnica je ubijena u zloglasnom logoru, no njezin brat joj je dao podignuti memorijalnu nadgrobnu ploču na lokalnom židovskom groblju. Uz dosta muke, tu je ploču pronašao u gustom raslinju tada četverogodišnji sin naše sugovornice, Bartol. Riječ je o groblju, prepričava Antonija Mlikota, koje se “nalazi na rubu šume, danas je posve zapušteno, zaraslo. Bilo bi lijepo pozabaviti se memorijalom, posebno na obljetnicu Bauhausa.”

Obitelj koja živi u drugoj kući gdje je nekoć živjela ova umjetnica, a oporučno im je kuću ostavio njezin brat koji nije imao nasljednika, nije bila upoznata sa stvaralačkim opusom Otti Berger. Na zidu je, doduše, jedna njezina slika, naslikana s obje strane, vjerojatno u nedostatku materijala, na jednoj je portret, na drugoj mrtva priroda i netko ju je prelakirao lakom za drvo, “vjerojatno da bi ju zaštitio”. Njezin otac, sjetili su se u ovom baranjskom mjestu stariji stanovnici, “bio je omiljen. Znao je slati kočije s narudžbom za svoje kupce usred noći u Osijek kada bi netko nešto naručio, da ih dočeka ujutro u Zmajevcu.”

 

Antonija Mlikota pokušava ući u trag osobnoj dokumentaciji umjetnice koja je, navodno, i dalje u selu, odnosi se to na obiteljske fotografije i pisma. “Imamo pisma koja je ona slala u Ameriku svojem zaručniku, arhitektu Ludwigu Karlu Hilberseimeru, bilo bi lijepo imati pisma koja je on slao njoj”, kaže naša sugovornica.

Antonija Mlikota prvi se put susrela s opusom Otti Berger kad je predavala o Bauhausu na Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru. Zainteresirala se za njen opus te je nastavila istraživanje, prvo je potražila dokumentaciju na Arhivu Bauhausa u Berlinu. U to vrijeme je u stalnom postavu arhiva bio izložen “Tepih za djecu” Otti Berger iz 1929., dok su na ulazu u Muzej Bauhaus Arhiva u Berlinu bili portreti profesora na velikom valovitom panou. “Prvo lice koje sam ugledala, bila je upravo Otti Berger”, kaže Antonija Mlikota.

Potom se nastavila baviti s Otti Berger u sklopu međunarodnog projekta “Baunet - umrežavanje ideja i prakse”, koji je vodila Jadranka Vinterhalter, a kasnije i Vesna Meštrić iz Muzeja suvremene umjetnosti. Rezultati istraživanja unutar projekta koje smo imali prilike vidjeti u Zagrebu u MSU u nešto izmijenjenoj verziji bit će pokazan krajem godine u Galeriji umjetnina Split, također u sklopu obilježavanja obljetnice.

Arhiv Monike Štadler
 

Inovatorica

Otti Berger prvo se školovala u Beču, potom u Zagrebu na Likovnoj akademiji, no atmosfera joj je tu bila ustajala, i 1926.odlazi u Dessau, na Bauhaus. Odnos prema ženama, pokazala su novija istraživanja, bio je dvojak. Pozivalo se na ravnopravnost, pozivali su ih na studij, no većinu ih se preusmjeravalo u tekstil: “Kad su otvarali školu, objavili su manifest u kojemu je pisalo da su muškarci i žene ravnopravni. U praksi nije bilo tako. Negdje sam pročitala čak i da su se bojali da će im žene svojom sklonošću za kič i šljokičasto pokvariti dizajn, pa su ih gurali uglavnom u tekstilnu radionicu.

Što u konačnici i nije bilo tako loše, učile su jedna od druge, odlazile na školovanje u druge škole i vraćale se s novim znanjem. Bile su prepuštene same sebi pa su eksperimentirale materijalima i tako stvarale inovativna rješenja. Otti Berger dosta je surađivala s industrijom, njezin tekstil proizvodio se diljem Europe, njime su se primjerice opremala sjedala u javnom prijevozu i automobilima jer je bio higijenski, tj. periv, nije s habao, gubio boju i slično. Počela je koristiti prirodne i umjetne materijale koji su garantirali veću izdržljivost, umjetna poput umjetne konjske dlake.”

Slika koju je naslikala prije odlaska na Bauhaus, a danas se čuva u Zmajevcu

 

Otti Berger bila je omiljena na Bauhausu, rado se družila, od milja su ju zvali Ottika. Kao malena djevojčica, nakon bolesti i neuspjele operacije, ostala je nagluha, no to je nije spriječilo da se zabavlja na školi na kojoj se zabavi pridavala velika važnost, dapače, rado je sudjelovala i na plesnjacima, često ju je snimala Lucia Moholy. “Zahvaljujući činjenici da je bila vrlo omiljena unutar zajednice imamo sačuvano mnoštvo njezinih fotografija, voljeli su ju fotografirati. Ona je sama sjećanja opisala u intervju koji je dala novinaru Politike Stanislavu Vinaveru, jednom od rijetkih intervjua koje je dala za života.

U tom je intervjuu rekla da mi na Balkanu imamo bolji osjećaj za boje, nego Nijemci. Uz boje u njezinom tekstilu bitni su bili struktura i taktilna dimenzija materijala. Na Bauhaus je donijela škrinju baranjskih nošnji, pa su ih znali proučavati. Sačuvane su i neke fotografije kada ona sama nosi nošnju. Obukla ju je kada su njezinoj generaciji odlučili dodijeliti diplome, što inače nije bila praksa, bila je to njihova interna šala. Kostimiranje kao i zabave bili su dio svakodnevice na Bauhausu.”

 

Atelje u Berlinu

Ipak, u trenutku prevrata na školi, napušta je i 1932. odlazi u Berlin, gdje otvara vlastiti Atelje za tekstil. Inzistirala je na tome da se na sve njezine tekstile potpišu inicijali, malo pisano “o.b.”. “U Njemačkoj je uspjela dobiti dva patenta i jedan u Engleskoj. Išlo joj je neko vrijeme dobro, no onda je kao Židovka i strankinja dobila zabranu rada u nacističkoj Njemačkoj”, priča, dalje, Mlikota. Neko vrijeme boravi u Londonu, no ne uspijeva naći posao. Potom se sprema otići u Ameriku, gdje je i njezin zaručnik Ludwig Hillberseimer. Pismo garancije među ostalima za nju pišu profesori Bauhausa, koji su u ovoj zemlji već postavili temelje nove škole, László Moholy-Nagy i Walter Gropius. No, došlo je do nesporazuma s administracijom, garancije nisu stigle.

Kako joj je majka već bila ozbiljno bolesna, vraća se u rodni kraj njegovati je, odlaze na liječenje u Prag. Pisala je pisma i slala razglednice, koje se sada čuvaju u Berlinu i nekim institucijama u Americi. Na svom putu u češku prijestolnicu opisivala je vlakove pune djece, ljude koji se bacaju u rijeke da ih ne bi odveli u logore, kako je situacija zastrašujuća. Opisivala je i kako su u selu, ona i brat, kao dva lava u kavezu, sputani, ne znaju što će sa sobom. U jednom od posljednjih sačuvanih pisama Isi Gropius, Walterovoj supruzi, piše: “Pokažite da me niste zaboravili.” Počela je i tkati tepih, u nijansama plave i ružičaste boje, i to je njezin posljednji poznati rad.

 

Preživjeli su gotovo čitav rat, među posljednjima su ih odveli u logor. Kako kaže naša sugovornica: “U Zmajevcu su mi prepričali sjećanje njezinog mlađeg brata, kako su ih nakon deportacije razdvajali na zdrave i bolesne. Brat se kasnije kajao jer ju je gurnuo među bolesne, misleći da će prema njima biti bolje, da će lakše preživjeti. No njih su prve ubili, a njega su izdvojili za radnu snagu. Njihov stariji brat Oskar i njegova žena Elizabeta također nisu preživjeli.

Samo se on vratio iz Auschwitza, mršav, na rubu života i smrti, trebalo mu je neko vrijeme da dođe sebi. Potom je napisao njezinom zaručniku pismo u kojemu ga obavještava da je ubijena. Zaručniku je, pak, bilo žao što se nisu ranije vjenčali jer bi lakše dobila vizu i došla u Ameriku. I nikad više, iako Nijemac rodom, nije progovorio niti riječi njemačkog”.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo