XIN DONG CHENG

OVO JE NAJMOĆNIJI ČOVJEK KINESKE UMJETNOSTI... a došao je u Zagreb izabrati imena za veliku rujansku izložbu hrvatske umjetnosti u Pekingu

    AUTOR:
    • Romina Peritz

  • OBJAVLJENO:
  • 22.03.2019. u 08:56

Darko Tomaš / CROPIX

 

U Hrvatskoj, koja je posve izvan svih svjetskih umjetničkih tokova, šanse da na otvorenju izložbe naletite na moćnog kineskog galerista gotovo su pa nikakve. No prošlog je tjedna u Laubu ušetao upravo jedan takav lik.

Razgledao je izložbu slikara Matka Vekića i u jednoj vrlo ležernoj i opuštenoj atmosferi razgovarao s posjetiteljima koji su mu prilazili. Jasno je bilo da većina tih ljudi, među kojima su bili i neki hrvatski umjetnici, dobro zna tko je on. Xin Dong Cheng vlasnik je jedne od najvećih privatnih galerija specijaliziranih za suvremenu umjetnost u Pekingu, a u Zagreb je stigao kako bi se upoznao s hrvatskom scenom, obilazio je ateljee i muzeje gotovo tjedan dana.

Njegov posjet sve do tog petka bio je gotovo pa tajan. Da moćni Kinez obilazi ateljee znalo je svega nekoliko ljudi, a cijelu je akciju koordinirao dekan Akademije likovnih umjetnosti, i sam umjetnik, Tomislav Buntak. Xin Dong Cheng došao je, naime, u Zagreb na poziv Ministarstva kulture, a u sklopu ovogodišnjeg projekta suradnje Hrvatske i Kine. Ima vrlo jasan cilj svog posjeta - organizirati izložbu hrvatskih suvremenih umjetnika u Kini u rujnu, u svojoj galeriji Xin Dong Cheng Space for Contemporary Art smještenoj u pekinškom Art Districtu.

Prestižna Xinova galerija, gdje će biti postavljena izložba hrvatske umjetnosti, smještena je u pekinškom Art Districtu

 

Netipični galerist

Već iz prvog kontakta jasno je da se radi o čovjeku koji djeluje na globalnoj sceni. Godinama živi na relaciji Pariz - Peking, a u svojoj pekinškoj galeriji, koja raspolaže s više izložbenih prostora, zastupa više od četrdeset umjetnika iz cijeloga svijeta, s naglaskom, naravno, na kineskima. Vrlo je komunikativan i znatiželjan tako da vrlo brzo dogovaramo razgovor za novine, koji se dogodio svega nekoliko sati prije njegovog leta za Pariz.

Xin Dong Cheng nije tipični galerist sa svjetske scene. Njegov životni put drukčiji je od njegovih pariških i njujorških kolega. Odrastao u Kini koja je, kako priča, za njegove rane mladosti bila gotovo pa posve zatvorena zemlja, već kao student kemije na tamošnjem sveučilištu imao je velike planove. Kemija nije bila za njega, no to je bio studij koji mu je tih 80-ih godina omogućio sistem. Stvari se mijenjaju 1989. godine kada dobiva stipendiju i odlazi vlakom iz Pekinga u Pariz.

“Nakon putovanja koje je trajalo više od tjedan dana sišavši s vlaka na kolodvoru u Parizu dogodila mi se osobna revolucija. Odlučio sam promijeniti život, a Pariz je bio idealan grad za moj senzibilitet.” Relativno brzo je naučio francuski i dobio honorarni posao u kazalištu Bouffes du Nord. Važan susret dogodio mu se, međutim, 1992. kada upoznaje direktora Galerie de France gdje počinje raditi kao asistent. To iskustvo bilo mu je neopisivo važno za dalje, upoznao je iz prve ruke, kaže, suvremenu scenu ali i kako funkcionira art sistem. “Francuzi su u to vrijeme planirali izložbu Pierrea Soulagesa u Pekingu i ja sam im se pokazao idealnim kao netko tko će komunicirati s Kinezima i biti u organizaciji tog projekta s njihove strane.” Ta mu je izložba omogućila povratak u Kinu gdje je naišao na posve drukčiju situaciju od one u Parizu.

U muzejima, prisjeća se, kao da je vrijeme stalo 50-ih godina. “Imali su te divne velike prostore, no bez programa. Sa svojim iskustvom iz Francuske htio sam nešto napraviti i počeo sam im predlagati programe”, govori Xin Dong Cheng o počecima karijere. U to vrijeme, 90-ih godina, nije još mogao otvoriti svoju privatnu galeriju u Pekingu, jer nije postojalo tržište suvremene umjetnosti. Međutim, počeo je raditi na vezama.

Za početak organizirao je veliku izložbu zapadnoeuropskih umjetnika u Pekingu istodobno otkrivajući i kinesku suvremenu umjetničku scenu u predgrađima glavnog kineskog grada. Krajem 90-ih vraća se u Peking živjeti i ubrzo otvara vlastitu galeriju. U to vrijeme Kina se sve više pretvara u svjetsku ekonomsku velesilu, naročito nakon Olimpijskih igara, što se odražava i na umjetnički svijet - djela kineskih suvremenih umjetnika dosežu visoke cijene na aukcijama i u galerijama na Zapadu.

Zanimanje za nova tržišta

Xin Dong Cheng se i u novonastaloj situaciji, kada nije više ni prvi ni jedini kineski galerist koji se bavi suvremenom kineskom scenom, spretno prebacuje na nova, zanimljiva tržišta - Kubu i Istočnu Europu.

Uz pomoć kineske vlade zadnjih sedam godina radi na projektima u zemljama kao što su Bugarska, Češka, Rumunjska, Makedonija, Srbija. Ove je godine došao tako red i na Hrvatsku koju vidi kao umjetničko središte u regiji, no o čijoj umjetničkoj sceni, priznaje, vrlo malo zna, do ovog dolaska u Zagreb gotovo ništa. Od imena spominje tek Bracu Dimitrijevića, “kojeg je upoznao u Parizu 90-ih i čiji je otac bio blizak s Titom”.

U svojoj privatnoj kolekciji, međutim, ima jedno hrvatsko djelo. Na Oktobarskom salonu u Beogradu vidio je sliku koja mu se jako svidjela i odlučio je kupiti. Teško se nosi s hrvatskim imenima pa otvara na mobitelu stranicu splitskog HULU-a gdje se može vidjeti da je riječ o slici umjetnice mlađe generacije Jelene Sokić.

“U svojoj privatnoj kolekciji imam i jedno hrvatsko djelo. Na Oktobarskom salonu u Beogradu kupio sam sliku umjetnice mlađe generacije Jelene Sokić”

 

Generacija 80-ih

O svojim dojmovima iz zagrebačkih ateljea Xin Dong Cheng, koji sebe predstavlja kao promotora suvremene umjetnosti, ne otkriva puno. Kaže da još jednom mora doći kako bi dobio kompletniju sliku o ovdašnjoj sceni. Objašnjava kako su umjetnici čije je ateljee posjetio uglavnom već afirmirani, a on bi htio vidjeti i djela mlađe generacije, rođene osamdesetih jer “oni su budućnost zemlje”.

Svjestan da u Hrvatskoj ne postoji tržište i razvijena mreža privatnih galerija, oslonio se ovaj put na institucije kako bi se upoznao s umjetnicima. Iz svog kineskog iskustva smatra da će se i u Hrvatskoj stvari promijeniti tek kada bude postojala kulturna politika koja će stajati iza promocije domaćih umjetnika u svijetu. Važno je, napominje, i da se omoguće i porezne olakšice privatnim galerijama i kolekcionarima. “Galerije nisu bilo kakve tvrtke. To su tvrtke koje se bave promocijom kulture i to treba prepoznati. Bez tih preduvjeta nema tržišta.”

A kad je riječ o suradnji s hrvatskim umjetnicima, kaže kako je zamislio više projekata koji bi trajali nekoliko godina. “U prvoj fazi zadržao bih se na predstavljanju današnje scene i recentnih radova, a zatim mi je ideja napraviti izložbu koja bi obuhvatila širi vremenski raspon, od osamdesetih godina na dalje. To bi bila puno veća izložba koju bih organizirao u nekom od muzeja u Kini. Želim predstaviti i kinesku suvremenu scenu u Hrvatskoj, tako da bi to bila svojevrsna razmjena. To mi je ideja.”


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo