IZLOŽBA 'ONI'

OVO SU NAŠI NOVI SUGRAĐANI IZ SIRIJE, IRAKA I IRANA Portreti koje su snimili vodeći fotografi bit će izloženi na glavnim zagrebačkim punktovima

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 27.03.2019. u 16:03

Mare Milin/Stanko Herceg/Ivan Posavec

Portreti izbjeglica koji su novi život našli u Hrvatskoj

 

Gospođa Safaa je iz Sirije i u svojoj je domovini bila arhitektica. Gospođa Kafia je iz Iraka, ima petoro djece, desetoro unučadi, bavila se uz ostalo i glumom­.

Dječak Mehdi je iz Irana, deset mu je godina, ide u treći razred novozagrebačke osnovne škole i dobro je prihvaćen među svojim vršnjacima. Tridesetjednogodišnji Tony po struci je agronom, i on je iz Sirije. Žive u Hrvatskoj. Njih su četvero protagonisti fotografija Ivana Posavca, Ane Opalić, Stanka Hercega i Mare Milin.

U sklopu Festivala tolerancije, u organizaciji udruge Festival suvremenog židovskog filma, pod pokroviteljstvom UNHCR-a i u suradnji s Isusovačkom službom za izbjeglice, JRS, njihove će fotografije biti od 1. travnja izložene na glavnim zagrebačkim punktovima, među kojima su Cvjetni i Tomislavov trg. Naziv je izložbe “Oni”, a inspirirana je projektom Studija Aleppa pod nazivom Picturing (new) European citizens.

Osjećaj prihvaćenosti

U pravilu protagonisti fotografija dobro govore hrvatski, osim gospođe Kafije kojoj je prevoditelj bio Tony, a ako Tonyja ne bi bilo, Google translate. U pravilu se osjećaju prihvaćeno. Dogovorena je snimanja organizirala Marija Antić, koordinatorica Ureda za goste Festivala tolerancije. Kako tumači, nije znala što na početku očekivati, ljudi su to koji su daleko od doma, koji počinju ispočetka, nije im lako.

Stanko Herceg

Tony

 

No, brzo su se svi sprijateljili, našli. Saznali su da je gospođa Safaa arhitektica koja je voljela brze vožnje svojim automobilom i uživala provodeći praznike sa svojom obitelji i prijateljima u vikendici s bazenom okružena prirodom. Sve je ostavila i krenula na neizvjestan put sa svoja tri sina tinejdžera, bez supruga, koji je poginuo u Siriji. U Zagrebu se prekvalificira za njegovateljicu i traži stan za sebe i sinove jer već neko vrijeme stanuju kod njezina brata. Uči i hrvatski jezik na sveučilištu. Gospođa Kafia ne govori još hrvatski. Sama živi u garsonijeri u Borongaju i čeka da njezina kći i unuka dobiju azil. Rado se družila s fotografima i organizatorima, potrebno joj je društvo. Dok se kao djevojka, pričala im je, bavila glumom, boravila je u Italiji i u Hrvatskoj, nije se, doduše, mogla sjetiti u kojem gradu.

Ana Opalić

Gospođa Safaa

 

Mariji Antić gospođa Kafia bila je najveće iznenađenje. “Očekivala sam suzdržanost od gospođe koja pripada trećoj dobnoj skupini, kojoj se u očima i na licu vidi tuga. Međutim, ona je svima govorila kako trebaju stati, koju pozu zauzeti, bacala šale na svoj račun. Vrlo je otvorena i draga. Na samom kraju snimanja poručila mi je da me očekuje kod sebe doma gdje će mi pripremiti tipičan irački ručak.”

Mare Milin

Gospođa Kafia

 

Mehdi je iz Irana u Zagreb stigao sa svojim ocem. U vrijeme pauze između nastave voli igrati nogomet na dvorištu. Hrvatski govori solidno, pojavi se ponekad i kajkavsko narječje. Vrlo je samouvjereno pozirao fotografima.

Ivan Posavec

Dječak Mehdi

 

Tony, pak, svoje roditelje nije vidio pet godina. S njima se povremeno čuje, no nije majci još ispripovijedao kako je putovao, ne želi da se ona naknadno uzruja; bilo ih je četrdeset na brodu na koji ih stane deset. Ovaj agronom po struci trenutno je na prekvalifikaciji za kuhara i aktivno radi u JRS-u kao neslužbeni prevoditelj i pomoć svojim sunarodnjacima da bi se lakše snašli.

Senzibilitet društva

Svi su oduševili naše fotografe tijekom snimanja. Fotografi su se složili da dobar dio našeg društva, i to društva koje je u devedesetima prošlo rat i na svojoj koži ima ratno iskustvo, nije dovoljno senzibilno pre­ma izbjeglicama, koliko bi trebalo biti.

Svaki od fotografa imao je specifičan pristup. Posavec je u studiju snimio crnobijele fotografije. “Suština je ove priče tolerancija”, kaže. “Nikako se ne mogu pomiriti s čoporom, čitav sam život najviše mrzio mišljenje čopora. I zato mi je posve nerazumljiva bojazan koju prema ovim ljudima osjeća dio javnosti, neviđene rečenice koje ponekad čujem pa čak i od ljudi koje poznajem. I sami smo bili u ratu devedesetih godina, poznajemo osjećaj, kao da smo na sve to zaboravili. Ovi su ljudi integrirani u naše društvo, prekrasni su, pokušavao sam zamisliti njihovu tegobu, muku da dođu do ovdje. To je neka moja pozicija iz koje sam ušao u projekt. Fotografije su crnobijele jer u ovom konkretnom slučaju, kao uostalom često u životu, nema sivih zona.”

Mare Milin također je snimala u studiju, napravila je pritom play listu arapskih izvođača koje su modeli slušali, a tijekom snimanja potekla je i koja suza, naročito kada je snimala gospođu Kafiju. “Tony je bio prevoditelj, on je sjajan mladi čovjek. No, nakon nekog vremena, nije nam niti bio potreban prijevod. Ona je puno propatila u životu. Sporazumjele smo se onako ženski, pogledom, gestikulacijama. Odabrala sam bijelu pozadinu za sve modele kako bih im fotografijama dala nadu, da ih jedna ta bjelina zagrli, nakon te jedne tegobe u koju ih je život bacio”, kaže Mare Milin.

Stanko Herceg imao je drugačiji pristup, njegove su fotografije u koloru, na tamnoj pozadini: “Priča je to o ljudima koji su došli iz tame, rata. Važni su mi bili lice i ruke na ovim portretima. Želio sam zabilježiti njihovu emociju, emociju ljudi koji su prošli rat, kao i tu mirnoću koju sam od njih osjetio kada su došli u moj studio.”

Priče iz naše blizine

Ana Opalić fotografije je snimala na terenu. “Snimala sam priče, mini sekvence, na crnobijelom filmu i kolor negativu. Te bi sekvence trebale sugerirati gledateljima da postoji priča u našoj blizini koja bi nas trebala zanimati. S Tonyjem sam se našla u Isusovačkoj službi za izbjeglice, gdje volontira. Gospođu Safu sam snimila na sveučilištu na kojemu uči hrvatski, a Kafiju u njezinom stanu, u garsonijeri u kojoj živi sama. Dječaka Mehdija snimila sam na školskom igralištu; nastojala sam biti brza jer baš su igrali nogomet kad smo došli i pristojno je pozirao, no želio je ići dalje igrati”, kaže.

Osim ovog projekta, u sklopu izložbenog programa koji je na programu Festivala tolerancije, spomenimo i izložbu “Kao da ih nema: oživljavanje sjećanja na poljske Židove”, od 5. do 17. travnja ispred MSU u Zagrebu. U suradnji s POLIN-om – Muzejom povijesti poljskih Židova iz Varšave predstavit će se reprodukcije murala pronađenih po cijeloj Poljskoj, a koji govore o prošlosti tamošnjih Židova. Murali se pojavljuju u gradovima u kojima su Židovi prije Drugoga svjetskog rata činili znatan dio stanovništva, a djelo su malih grupa urbanih aktivista i aktivistica koje svoje sugrađane žele podsjetiti na njihove nekadašnje susjede.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo