SENZACIONALNA IZLOŽBA FOTOGRAFIJA

Ovo su preci današnjih Ličana i Dalmatinaca

Radivoj Simonović

Radivoj Simonović bio je somborski liječnik zaljubljen u hrvatske planine koji je pasionirano snimao krajeve i ljude te ostavio dragocjeno svjedočanstvo s početka 20. stoljeća

Fotografije velebitskih gorštaka, južnih goleti te planine i šuma na sjeveru, dojmljive vizualne okamine minula života stare više od stotinu godina ovih su dana izložene u zadarskoj Kneževoj palači. Fotograf je Radivoj Simonović, i izložba, koju su u povodu 120. godišnjice organizirali Planinarsko društvo Paklenica, Narodni muzej Zadar i Samoborski muzej, nazvana je po osebujnom autoru “Neumorni istraživač Radivoj Simonović”.

“... Život stočara na planini je izvanredno zanimljiv, božanstveno lijep, impozantno starinski, frapantno primitivan, grozno mučenički, a pritom pun prave, čiste, nevine poezije i neobično pogodan za zdravlje...”, zapisao je sredinom 1930-ih Simonović.

Rođenjem Srijemac, Simonović, student medicine u Beču, često je hodao Bečkom šumom, a potom se, službujući kao vojni liječnik u Hercegovini, zaljubio u hercegovačke planine. “Po zimi i snijegu morao je obilaziti vojne objekte na granici s Crnom Gorom, a ljeti je po planinama i dolinama sakupljao razno bilje i slao ga na sveučilišta u Graz i Beč. Tada se već ozbiljnije bavio i fotografijom”, priča kustosica Samoborskog muzeja Zrinka Kušer, koja se temeljito pozabavila Simonovićevom foto ostavštinom.

Pred kraj 19. stoljeća tri je godine bio liječnik u Milni na Braču. Uspješno je, eksperimentirajući s tzv. Behringovim serumom, suzbio difteriju koja se proširila otokom. Nakon Milne, radio je kao liječnik u Lipiku, potom u Somboru.

Na Velebit je Simonovića, priča Kušer, odveo slučajan splet okolnosti. Liječeći reumatizam u Topuskom 1901. i 1902. da se ne bi dosađivao fotografirao je okolicu i čitao časopis Hrvatski planinar, u kojem Dragutin Hirtz opisuje istraživačko putovanje Josipa (Giuseppea) Wanke po Velebitu. Kao član mađarskog “Photokluba”, Simonović objavljuje oglas u kojem traži suputnike za Velebit. Iako mu se nitko nije javio, u Senju sjeda na parobrod i kreće na put. Kao liječnik znao je da je bitno biti fizički aktivan, bojao se da će ga savladati dijabetes, pa se odlučio ozbiljnije baviti planinarenjem. Kada je ugledao Velebit s parobroda, u prvi tren se razočarao. 1914. je o tome zapisao: “...Velebit ne može baš nimalo očarati putnika na parobrodu. Vidi se samo neka strašna pustoš i pustinja, svuda suhi kamen i beskrajna jednoličnost...”

No, neće proći dugo, a vojvođanski će se liječnik zaljubiti u tu planinu, u goleme pukotine Male i Velike Paklenice i najviše velebitske vrhove.

Od svih mjesta koja je tada putem obišao najviše ga se dojmio - Obrovac. “Bio je van sebe od radosti kada je ugledao mještane odjevene u drevnu nošnju iz 16. stoljeća te ih je sve odreda želio slikati, a oni su, za neku novčanu naknadu, spremno pozirali. U ta dva tjedna svog prvog boravka na Velebitu popeo se iz Paklenice na vrh Velebita, pa se spustio u Medak. Na povratku iz Like je preko Alana došao na Vrhprag, Tulove grede i u blizini spazio primitivne stočarske stanove čiji se izgled stoljećima nije mijenjao. Možda su to meni osobno njegove najupečatljivije fotografije, jer prikazuju život kakav je nekoć bio, surov, težak, primitivan, ali život kakvog više nema i kakvog više nikada neće biti. Život potpuno u skladu s prirodom, kada si zadovoljan i onim malim što imaš. Danas imamo previše, a opet smo nesretni”, govori Zrinka Kušer.

Velebitom će Simonović planinariti sve do svoje osamdesete. Sam za sebe u to je doba kazao: “Išao sam mnogo, ali još nisam bio svuda - i neću ni biti!”.

Simonović gotovo nikada u planine nije odlazio sam.

Nakon što je prvi put u Velebit stigao bez društva, ondje je sreo i sprijateljio se s Ilijom Šarinićem, učiteljem iz Švice, s kojim je od tada često planinario. Radivoj Simonović i njegov prvi suputnik po Velebitu pomagali su i pri arheološkim istraživanjima starohrvatskih grobova u Piramatovcima 1910. godine. Godine 1924. proglašen je počasnim članom Hrvatskog planinarskog društva, a 1929. dotad bezimeni vrh na Velebitu prozvan je njegovim imenom - Simonovića Stapina, u znak zahvalnosti za Simonovićev doprinos istraživanju planine. Danas se vrh zove samo Stapina, dobro je poznato i popularno planinarsko odredište.

U planine je, među ostalima, rado išao i s geologom Josipom Poljakom.

Simonović i Poljak upoznali su se u lokalnoj gostionici u ličkom mjestu Krasno, nadomak sjevernom Velebitu 1912. Za stolom su dva geologa, Josip Poljak i Ferdo Koch, živo raspravljali o problemima krša u tom kraju i na Velebitu.

Simonović, koji je do tada sjedio u mračnom kutku gostionice i nije mogao izbjeći, a ne čuti taj razgovor, spontano im se priključio i iznio neke svoje zaključke. Po zanimanju liječnik, Simonović je bio i geolog amater, imao je respektabilno znanje o problematici krša, toliko da je mogao gotovo ravnopravno raspravljati s dvojicom znanstvenika. Od tog trenutka Velebit su obilazili zajedno gotovo trideset godina.

“Nigdje se Simonović”, govori Zrinka Kušer, “nije osjećao kao na Velebitu. Kao da je on bio njegov dom. Tako nije bio tek puki posjetitelj, dokumentarist, opisivač i kroničar, već se često suživio i sprijateljio sa skromnim planinskim narodom. Tamo gdje je gozba bila kiselo mlijeko uz poneki krumpir, komadić povrća, sira ili kruška domaćeg pečenog kruha. Gdje se spavalo na tvrdom kamenu ili na tek neznatno utabanom podu, pod vedrim nebom ili u kamenoj kućici s domaćinima. Najviše je vremena provodio s fotoaparatom u ruci, satima tražeći idealnu poziciju za slikanje krških oblika, ljudi, nošnja i običaja”.

Često je radio portrete, krupni plan. Fotografirao je šokce u Baranji, tadašnje ljude u Banatu i Bačkoj, Ličane, Dalmatince iz Zagore, Bračane, Konavljane, Podravce, žumberačke Uskoke... “S tih lica odabranih žena i muškaraca, odjevenih u njihovu karakterističnu nošnju, zrcali se često određena surovost, ali i neopisiva blagost, nježnost te životno iskustvo...

Te fotografije u sebi imaju onu dokumentarnu, ali prije svega estetsku vrijednost. Za mnoge s pravom možemo reći da su remek-djela, jer su rezultat studioznog pristupa samom postupku fotografiranja - majstorski odabir pozicije, igra svjetla i sjene, spoj motiva i trenutaka. Da bi ostvario željenu fotografiju, nije žalio truda te je mogao satima obilaziti teren čekajući pravi omjer svjetla i sjene te se penjati satima po kršu samo da motive uslika iz savršenog kuta”, ističe Zrinka Kušer.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo