POZNATI UMJETNIK PERFORMANSA

SINIŠA LABROVIĆ NA ULICAMA BERLINA 'Spojio sam dvije pozicije, umjetnika i izbjeglice, i prosjačio pred sjedištima glavnih novinskih kuća'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 14.03.2019. u 13:25

 

"Nije u mojem karakteru ta pozicija prosjačenja, nije mi bilo ugodno. No, stavio sam se namjerno u nju"

Hrvatski umjetnik Siniša Labrović, najpoznatiji po svojim performansima, stajao je ispred redakcija pet njemačkih medija, na popriličnoj hladnoći, odjeven u smeđu jaknu, crvenu kapu i “hoodicu”.

Na njemačkom jeziku, na povećoj tabli koju je držao, pisalo je: “Moje je ime Siniša Labrović. 54 su mi godine. Ja sam jedan siromašni performans umjetnik koji je nedavno prebjegao iz Hrvatske u Berlin. Moja kolegica Martina Mezak mi je rekla kako je vrlo važno pojaviti se u njemačkim medijima i da je nakon toga uspjeh zajamčen. Zato vas molim da objavite vijest o ovom performansu, po mogućnosti s fotografijom. Molim vas, budite milosrdni! Velika hvala!” Naslov akcije: “Prosjačenje”, odnosno, na njemačkom: “Betteln”.

 

Bio je to njegov prvi performans otkad je prije nekoliko mjeseci emigrirao u Berlin.

Kako je prošlo, pitamo umjetnika u razgovoru za Jutarnji. Je li zadobio pozornost njemačkih medija, kao što je često znao zadobiti pozornost domaćih? Duhovito nam odgovara: “Nisu baš skočili na prvu, nisu prigrlili priliku da me proslave. No, mogu reći da sam to i očekivao, da neće odmah reagirati u stilu ‘baš smo čekali da nam ti dođeš’. Od ukupno pet redakcija ispred kojih sam bio, intervju su sa mnom napravili novinari iz jedne redakcije, Deutsche Welle.”

Ispred četiri ostale redakcije naš je proslavljeni umjetnik stajao puna dva sata, a ispred Deutsche Wellea sat vremena, nakon čega su reagirali i, dakle, intervjuirali ga.

 

Startna pozicija

Berlin se danas smatra europskim centrom umjetnosti, pa nas je zanimalo kako su berlinski prolaznici reagirali na ovaj rad. “Mnogi su zastali, čitali su što piše i potom se čudili, znali su mi i dovikivati ‘good luck’ i slično. Mislim da je sve skupa za sada dobro prošlo, da sam uspio zauzeti odličnu startnu poziciju te da se prašina ipak podigla”, odgovara umjetnik.

Medije ispred kojih je odlučio stajati nije odabrao slučajno. “Želio sam da to budu različiti medij”, govori Labrović. “Izuzev Deutsche Wellea, bio sam ispred redakcije Neues Deutschlanda, novina koje su bile glavne za komunističku partiju DDR-a i danas su zadržale sličan profil. Potom sam s tablom stajao ispred Axel Springera (izdavač koji među ostalim izdaje Bild, op. a.) koji ima političku poziciju centar desno, a nakon toga ispred Die Tageszeitunga, liberalno lijevo orijentiranih dnevnih novina. Bio sam i ispred Der Spiegela, tjednika s međunarodnom reputacijom.”

I kako su reagirali kolege iz Der Spiegela? “Dio Berlina u kojem je Der Spiegel najmirniji je od svih spomenutih, ondje je bilo najmanje prolaznika. Službenu reakciju novina nisam dobio.”

Podsjetimo, prošle se jeseni Siniša Labrović sa suprugom, profesoricom hrvatskog jezika (i sam je neko vrijeme radio kao profesor hrvatskog, što mu je temeljna struka), preselio u Berlin. Prvo je otišla supruga, a potom on. Kada smo tom prigodom bili razgovarali, pojasnio mi je, među ostalim, motive svojeg odlaska.

“Razlozi su mješovite prirode, a njihov zbroj doveo me u nemoguću situaciju. Profesionalno sam između 1999. i 2009. pokušavao dobiti posao u školstvu kao nastavnik hrvatskoga jezika, ali nisam uspijevao, jer su mi iz Crkve u vremenu nakon mojeg performansa zavijanja oštećenog spomenika u Sinju (na Dan antifašističke borbe, skulpture partizanke s ranjenikom, op. a.) poručili da se mogu pozdraviti sa školstvom. Danas si umišljam da sam bio odličan nastavnik, ali to ništa nije značilo, ne samo sustavu, nego ni roditeljima.

 

Trebao otići i prije

U deset godina skupio sam više od trideset zamjena i nekoliko desetaka odbijenica za stalan posao.” Labrović i njegova supruga živjeli su odvojeno, ona u Vinkovcima, on u Zagrebu. Iako su njegovi performansi uvijek bili hvaljeni od struke i dobro primani u javnosti, od performansa nije mogao živjeti. Politička situacija u društvu i egzistencijalni problemi naveli su ga na odlazak.

Razgovarali smo u listopadu prošle godine, prošlo je otad, dakle, nešto manje od pet mjeseci. Labrović i njegova supruga bili su vrlo optimistični. Kako su se snašli, kako im se čini situacija sada, pitam Labrovića. “Iz današnje perspektive mislim da bi bilo još bolje da sam i prije otišao, nisam niti u jednom trenutku mislio da sam pogriješio, nije se ništa promijenilo u međuvremenu, pa tako ni razlozi mojeg odlaska”, odgovara.

“Dapače. Pratim i dalje što se zbiva u Hrvatskoj, iz perspektive čuđenja. Berlin je mlad, otvoren, pozitivan grad. Odlazim na izložbe, družim se s kolegama, scena mi je vrlo zanimljiva. Moja supruga i ja počinjemo iz neke mlađe perspektive, ispočetka, ne možemo si dozvoliti da se uljuljkamo. Žena polaže traženi stupanj njemačkog jezika i tražit će potom posao u vrtiću. Ja promišljam što ću i kako dalje, pozvali su me na neke skupne izložbe, no ne može sve preko noći kad se počinje ispočetka.”

Siniši Labroviću komunikacija s publikom u performansima nije strana, naprotiv. Primjerice, za pretprošli Božić na Trešnjevačkom trgu u Zagrebu prosio je uz natpis: “Ja sam nevjernik i komunjara”, i pritom prikupio 476 kuna.

U performansu “Hodočašće svetom Milanu” obišao je na koljenima čitavo Gradsko poglavarstvo, za što je bila potrebna poprilična izdržljivost.

Koncept realityja

Međutim, unatoč iskustvu, ovaj novi rad u Njemačkoj nije mu bio lagan. Kako kaže: “Nije u mojem karakteru ta pozicija prosjačenja, nije mi bilo ugodno. No, stavio sam se namjerno u nju. Spojio sam dvije pozicije, umjetnika i izbjeglice, i bilo bi važno da moja poruka o te dvije pozicije dođe u medije. Način na koji sam pokušao doći u medije blizak je konceptu reality showova.

U ovom slučaju ja kao umjetnik sam sebe izlažem i kroz priču koju sam sâm kreirao želim dospjeti u medije. Ima tu i ironije i sarkazma. Intenzivno je, a upravo tu napetost i volim pokazivati u svojim radovima”, otkriva umjetnik. U sličnom tonu bio je i jedan od njegovih najpoznatijih radova, kritika reality showova u kojemu je ovce tretirao kao stanare Big Brother kuće.

Skupljanje potpisa

Posljednji performans koji je Siniša Labrović izveo prije odlaska u Berlin bio je prikupljanje potpisa za referendum. Izašao je na ulicu, postavio štand i tražio od ljudi da potpišu peticiju da se zaštiti svećenike pedofile od sudskog progona. Zvuči nevjerojatno da je gotovo sedamdeset ljudi i potpisalo tu peticiju. Je li to očekivao? Na pitanje što taj podatak govori o društvu danas, Labrović je odgovorio: “Potpisivanje je trajalo četiri sata, a broj potpisa govori da dobar broj ljudi prema zastavi i parolama ima razvijen Pavlovljev refleks”.

U Berlinu je na bijeloj tabli citirao i svoju kolegicu Martinu Mezak, koja također djeluje u Berlinu. Njezin smo rad imali prilike vidjeti na skupnoj izložbi berlinske umjetničke dijaspore, u zagrebačkoj Laubi i u sklopu Motovun film festivala, na izložbi “Zidovi i mostovi” održanoj prošle godine, na kojoj su izlagali i Lovro Artuković, Nika Radić i drugi. Berlin je grad u kojem je scena vrlo aktivna, živa i raznolika, opisuje ga se kao “grad mogućnosti” i kao “kreativni bazen međunarodne kreativnosti i stručnosti”. To je grad u kojem se, kaže nam Siniša Labrović, dobro osjeća.

“Uostalom”, dodaje, “ne osjećam ni pritisak, jer jednom prije nisam bio umjetnik i mogu ponovo biti ne-umjetnik”.

Nakon što je Labrović otišao u Berlin, povela se oko tog njegovog preseljenja poprilična rasprava. Većina je Labrovića podržala, kulturnoj je sceni bilo zbog toga što odlazi umjetnik njegova profila. No, bilo je i nekoliko ponižavajućih komentara koji su banalizirali profesiju umjetnika. Na njih se Labrović ne osvrće. Imao je u posljednjih godinu dana samostalne izložbe u Beču, Zagrebu i Ljubljani, skupni nastup u Londonu...

Izdvajamo