ZAGREB - Petra Grozaj atelje ima u blizini Kvaternikova trga i dijeli ga s kolegicom sličnog senzibiliteta, Anom Horvat. Nije tip, kaže, koji će doći u atelje kad nema što reći.
Potvrda u Berlinu
Dolazi onda kad ima ideju, no iz ateljea u tom slučaju ne izlazi, tamo ostaje danonoćno. Kao i dobar dio protagonista hrvatske likovne scene, svoj radni prostor (oko 25 kvadrata) grije malim radijatorom na struju, pa je ovom trenutku lako za zaključiti da su ovdje nisu posve savršeni uvjeti za rad:
- Ponekad imam i pet majica na sebi kad slikam - kaže. No, druge strane, tu je puno svjetla i visoki strop (njezine su slike velikih dimenzija), pa kaže kako je ovo prvi atelje s kojim je sasvim zadovoljna, osim u ovih nekoliko hladnih tjedana. U njemu je posljednje dvije godine, ranije ih je promijenila nekoliko.
Osim što slika, predaje na Školi crtanja i slikanja Art session koju je sama osnovala te spada u one umjetnike koji od svog slikarstva mogu živjeti. Dok gledam njezine radove s nanosima guste boje, potpuno joj vjerujem kad kaže da uživa u slikanju. Još je od Akademije slijedila svoj put, no, kako kaže, više intuitivno, a nakon stipendije u Berlinu gdje se upoznala s tamnošnjom slikarskom scenom, shvatila je da je bila na pravom putu. “U Berlinu sam dobila potvrdu onoga što sam intuitivno osjećala’.
Tamo je izlagala i u Kunsthausu. Kasnije je bila na stipendiji i u Parizu, a naglašava da joj te umjetničke stipendije puno znače za njezin slikarski razvoj.
Novi ciklus
U ateljeu su slike iz novog ciklusa, posvećenog ženama. Na mnogim su slikama upravo njezine prijateljice, jer najčešće u svojim radovima interpretira okolinu neposredno pokraj sebe, stvara svojevrstan osobni dnevnik.
Ne želim da se sve što je krhko i ženstveno izgubi u slikarstvu
Tko su sve ove žene na vašim slikama?
Na mnogim mojim slikama, kao što je ova u ateljeu “Moments in time” (dvije djevojke i pas, op.a.) moje su prijateljice. Na drugoj su naslikana četiri portreta uzastopce (jedan od njih je maska), što simbolizira svijet promjene u kojemu živimo. U slikarstvu me zanima prikazati promjenu, ali i nevidljivi svijet koji je u nama. Na slici “Čuvarica”, koja simbolizira snažnu ženu, zaštitnicu, fotografijom sam ulovila prijateljicu kad se vraćala s mora, i zatim sam po fotografiji naslikala najnoviji rad, u svijetloplavim bojama. Budući da se na ovoj slici djevojka saginje, to je i prvi put da sam naslikala lik bez lica. Najbliže, pak, doslovnom portretu je jedan moj Autoportret.
Pretpostavljam kako je teško naslikati autoportret u suvremenoj umjetnosti?
U trenutku kad je nastao taj autoportret, jako sam se lijepo osjećala pa se zato i zove “Lijepa slika”. Prvo sam samu sebe fotografirala, a zatim sam se nacrtala s cvijetom u kosi, kako bih pokazala krhkost i ženstvenost. Kad se baviš slikarstvom, zna ti se dogoditi i da zatomiš te pojmove.
U ateljeu je monografija Martina Kippenbergera. Koji su vaši umjetnički uzori?
Volim Rosu Loy, Danu Shutz, Michela Majerusa. Jako cijenim i Tuymansa i Richtera. Da se Kippenberger zaustavio samo na jednom načinu istraživanja, mnoge od svojih važnih slika ne bi nikada naslikao. Jako cijenim i Richtera. Zamjerali su mu da, kad se gledaju slike njegova fotografskog realizama i apstrakcije, to izgleda kao da rade dva različita umjetnika, a on im je odgovarao da mora slikati ono što osjeća, ostati svoj. Dobar umjetnički rad ne zavisi o mediju, nego o izrazu.
Kod vas su u opusu i figurativne slike, i crteži s porukama, i apstrakcija, pa čak i instalacija?
Jedna od instalacija sastojala se od tri tone pijeska pomiješane s vodom. Kako je voda isparavala tako se velika “Tvrđava” od pijeska svakodnevno rušila i mijenjala oblik. Iako sam se više bavila figurativnom umjetnošću tijekom studija na Likovnoj akademiji, diplomirala sam na apstraktnoj.
Uživam u čistom slikarstvu, no razmišljam da se ponovno prebacim s ljudskog lica, koje ponekad može i opteretiti, na apstraktnije forme. U mom je slučaju najvažnije da najprije, kad razmišljam o nečem novom, sama sebi dopustim promjenu, dok kasnije sve ide lako. Rečenice koje sam prije ispisivala preko slika bile su posve spontane, neke od njih sam u tom trenutku čula na radiju.
Zašto preslikavate neke slike?
Zna mi se dogoditi da mi se neka slika više ne sviđa nakon što prođe neko vrijeme, i onda je preslikam. Uništavanjem starog sadržaja osiguravam promjenu, odustajem od statičnosti slike kako bih na istoj površini dobila novi smisao, red i kompoziciju. No, isto tako znam sa sigurnošću koja je slika sto posto gotova i nikad je više neću preslikati.