U službenoj biografiji Hassana Abdelghanija stoji da je rođen u Osijeku 1965. godine, odrastao u Kairu, fotografiju učio u Kopenhagenu, gdje osniva i privatnu fotoškolu.
U Danskoj je bio i glumac u filmovima, TV serijama i reklamama. Bio je kustos 30 izložbi. Radio je kao producent, bio fotograf na filmovima “Sve džaba”, “Kenjac” i “Buick riviera”.
Posljednje tri godine u centru Pule vodi galeriju Makina koja je ugostila brojna fotografska imena. Trenutno ima i samostalnu izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt, u sklopu Photodaysa, festivala posvećenog fotografiji, koji je u lipnju održan u Rovinju, a sad se izlažu odabrani radovi. Svojim ciklusom “Sa distance” Abdelghani je osvojio prvu nagradu u kategoriji Umjetnički koncept.
Izložba je zbog velikog zanimanja produljena do 7. listopada.
Arapski Slavonac
Prizori fotografija odavno mrtvih ljudi, pa i djece, snimljenih na nadgrobnim spomenicima, požutjeli od prolaska vremena, bude jezu.
Kako to da sada živite u Puli?
- Moja čudnovata veza s Istrom kreće od samog početka. Otac mi je egipatsko plemićko dijete i studirao je u Beču pedesetih godina, odakle je otišao na ljetovanje u Poreč. Mama je iz Osijeka, ljetovala je u Poreču kad i moj otac i ljubav se rodila. Hrvatski govorite s jakim slavonskim naglaskom?
- Ponosan sam na svoj naglasak. Rođen sam u Osijeku, no veći dio djetinjstva proveo sam u Kairu, tako da mi je arapski zapravo prvi jezik. Vratili smo se u Slavoniju krajem 70-ih, no brzo sam otišao. Prvo na studij orijentalne filologije u Beograd, zatim u Dansku, u međuvremenu sam puno putovao, najviše po Africi. Bile su to, kako ih ja volim zvati, “nevine osamdesete”.
U Danskoj sam prvo učio fotografiju, a nakon toga otvorio školu u samom centru Kopenhagena. Škola je bila pravi hit, dovodili smo najveća imena fotografije, a osim toga skupio sam neku ludu ekipu, tulumi su bili najbolji u gradu.
Vi ste bili i glumac u Danskoj?
- S hrvatskim sam krajevima ostao u vezi preko velikog glumca Zlatka Burića Kiće, koji je kum mojem djetetu. On je u Danskoj bio velika filmska zvijezda, a ja sam počeo glumiti preko njega. Bio sam i zvijezda Tuborgovih reklama. A kako sam radio i na Danskoj filmskoj akademiji, spojio sam se sa svijetom filma. Glumio sam u diplomskom filmu Thomasa Vinterberga, družio sam se s Larsom von Trierom.
No, naposljetku je prevladala ljubav prema fotografiji koju gajim od djetinjstva. Već sam se sedamdesetih, naime, počeo baviti fotografijom, koju sam razvijao u kupaonici u našem stanu u Osijeku, a prvi mi je fotoaparat kupila mama Ivanka.
Kako ste došli na ideju za novi ciklus “Sa distance” koji je upravo izložen u MUO?
- Tu se trebamo vratiti u Afriku i u osamdesete. Putujući upoznao sam jedan austrijski par, i rado smo se družili.
Austrijanci u Puli
Kontakt se izgubio kad sam otišao u Dansku. Prošlo je neko vrijeme, i ja sam bio pozvan da izlažem u Grazu. Odlučio sam ih potražiti. Iako se nismo vidjeli 20 godina, osjećali smo se kao da smo se jučer rastali. On je bio kustos muzeja u Judenburgu, i naručio mi je ciklus kojim sam trebao spojiti Pulu i Austriju. Nisam želio fotografirati nikakve zgrade, što bi bila prva asocijacija na austrougarsko naslijeđe, nisam znao što da snimam. Zajedno s prijateljem Borisom T. Matićem bistrio sam misli šećući po groblju, i ideja je došla sama od sebe. Snimao sam fotografije pokojnih Austrijanaca na pulskom groblju, čiji su grobovi stariji od stotinu godina.
Riječ je o ljudima koji su odavno umrli, nemaju neposrednih nasljednika da im dolaze na groblje...
- Groblja nisu zapuštena, dobro su očuvana. Ove su fotografije na keramičkim pločicicama u stotinu godina prošle sunce, kišu, ratove, i to se na njima vidi. Nisam radio nikakve intervencije. Sada smo ih u MUO postavili da budu u nekom međuodnosu, između svake od fotografija postoji poveznica. Upotrijebili smo puno mašte.