Kada se javila ideja o Podzemnom gradu Deana Zahtile, o pretvorbi bivšeg labinskog rudnika u futuristički grad, kao i o popratnim izložbama, o tomu se dosta pisalo, no neko je vrijeme sve zamrlo i činilo se da neće biti ništa od svega. No, u Labinu je potom, prije četiri godine, započelo Industrijsko bijenale, prvo kao pilot projekt. Kustos je prvog Bijenala 2016. bio Branko Franceschi, dok je međunarodnu selekciju birala barunica Lucrezia del Dominizio Durini. U prostoru Lamparne, mjestu na kojemu su rudari boravili kada nisu radili, izlagana su djela velikog njemačkog umjetnika Josepha Beuysa, što je izazvalo popriličan interes.
Vezano na Labin u međuvremenu se i puno pisalo o arhitekturi, npr. o sjajnom projektu nove knjižnice na prostorima nekadašnjeg ugljenokopa (arhitekti Žalac, Grubiša, Presečan i Gamulin). Trebalo se i nastaviti s prenamjenama, no kako to počesto biva, upleli su se razni interesi, i koliko mi je poznato, za sada je situacija status quo. No, Bijenale se zato nastavlja. Na suradnju su ove godine pozvali kustosice Što, kako i za koga/WHW, među ostalim autorice međunarodne izložbe “Stvarno korisno znanje” u madridskom muzeju Reina Sofia, Bijenala u Istanbulu i sl.
I sam naziv izložbe “Na leđima palih divova” ukazuje na njezinu inicijalnu temu, a to je propast mnogih industrijskih giganata koji su obilježili bivšu Jugoslaviju, uključujući i labinskog. Teme su, ipak, mnogo šire, naslijeđe antifašizma, uspostava Labinske republike 1921., zabilježene kao prvog organiziranog otpora fašizmu, borbe pjesnikinje Giuseppine Martinuzzi, povijest štrajkova i pobuna, turistički klišeji, istarske legende i folklorne predaje, priča o motovunskom divu Velom Joži “koja je sažetak i sudbina mnogih pobuna”.
Treba imati strpljenja i potrebno je puno kilometraže kako bi se obišlo čitavo Bijenale jer je ove godine prošireno, i odvija se na mnoštvu lokacija, ne samo u Labinu, a odvija se u sklopu pretprograma Rijeka - Europska prijestolnica kulture 2020. Osim, u Labinu te u Rijeci u MMSU, u Augustovom hramu u Puli, Apoteci u Vodnjanu, napuštenom kinu u Raši i sl., odvija se na deset lokacija.
Neki su od umjetnika odlučili pokazati nove radove, dok se drugi referiraju direktno na zadane lokacije. U prvu kategoriju spada Nina Bunjevac, najpoznatija po međunarodno priznatoj grafičkoj noveli “Zemlja otaca”. U novom romanu/slikovnici za odrasle u noir stilu pripovijeda moderniziranu verziju mita o Artemidi i Sipretu, to je posveta, kako navodi, “svim zaboravljenim i bezimenim žrtvama seksualnog nasilja”. U drugu, kategoriju, mogu se ubrojiti npr. umjetnice CANAN i Vlatka Horvat. Turska umjetnica CANAN u Galeriji Amfiteatar u Puli izlaže instalaciju “Striga” od svjetlosnih kinetičkih objekata koji se temelje na istarskim narodnim pričama o vješticama. Performans Vlatke Horvat “Koji dođu i stoje” odnosio se na spomenik iz 1965., veliku mušku figuru koja drži model broda, na ulazu u riječko brodogradilište.
Među nešto više od dvadeset imena, međunarodno najpoznatije ime po svoj prilici je rumunjskog umjetnika Dana Perjovschija, koji svojim svakodnevnim crtežima, nabačenim kroz par poteza, koristi oštru ironiju. Spomenimo i upečatljiv rad Daniele Ortiz, slikovnicu “ABC rasističke Europe”, apokaliptični crtani film Phila Collinsa “Delete Beach”, dokumentarac Želimira Žilnika “Jedna žena - jedan vek”, rad Selme Selman, umjetnice romskog podrijetla, o predrasudama prema Romima, “Ti nemaš pojma”.Jedna od najboljih i najpromišljenijih izložbi koju smo imali prilike vidjeti u posljednje vrijeme.