ZAGREB - “Puno vam je ovdje skulptura”, kažem Šimi Vulasu čim smo ušli u Modernu galeriju gdje smo se našli da zajedno obiđemo njegovu retrospektivu.
“Ma, više od pola skulptura sam morao iz galerije vratiti nazad u atelje”, odgovara.
Ništa neobično, na retrospektivi treba pokazati više od pola stoljeća rada.
Prvi radovi na izložbi, naime, datiraju u daleku 1954. godinu, dane koje je Vulas proveo na Likovnoj akademiji. Riječ je o crtežima, o studentskoj ruci, no izuzetno vještoj.
Na crtežima je potpis, slovo H: “To je potpis koji smo dobivali od profesora Krste Hegedušića kad je bio zadovoljan s našim radom. H je bila najveća ocjena ”. A Hegedušić sigurno nije bio profesor koji je olako dijelio ocjene? “Da, te je ocjene rijetko dijelio, a pogotovo kiparima”.
Na samom je početku izložbe i nježno modelirana glava žene u grubom kamenu, pa majka i dijete. No, Vulasovu je karijeru obilježilo to što je rano odustao od figure. Zašto?
“Brzo sam savladao lekcije na Akademiji. Onda me počelo zanimati eksperiment. Bio sam znatiželjan, tražio sam novu formu”.
Uroniti u temu
I što onda bude kad jednom formu prepoznate, kad shvatite da je to to? “Kad napipate pravu formu, onda treba duboko uroniti u temu, istražiti sve do kraja, ponekad se treba i znati prepustiti. Jednostavnost ne predstavlja krajnji cilj”.
I potom su, u tom njegovom traženju, stigli oblici jedra, orgulja, svijećnjaka, totema... Oblici koji su obilježili njegovu karijeru.
Inspiraciju za većinu formi lako je pronaći u umjetnikovom djetinjstvu, odrastanju u Drveniku kraj Trogira. Vulasov talent od rana je poznat. Na izložbi su i tri skulpture za koje je dobio pohvalu na Bijenalu mladih u Parizu 1963. Kada je 1965. prvi put samostalno izlagao, predgovor mu je pisala Vera Horvat Pintarić. Autor je niza javnih skulptura, najpoznatiji je po onoj na Grobničkom polju, koju radi s Duškom Rakićem.
Sažeto izražavanje
Spomenik je visok 22 metra, u vis se širi u obručima koji se uvećavaju jedan nad drugim. Među njegove skulpture ubraja se i ona koja se zove “Dvoje”, a nalazi se na Savskom nasipu. No, na izložbi koja traje dva mjeseca mogu se pogledati i njegovi natječajni radovi za spomenike koji nisu izvedeni, kao što su onaj na Petrovoj gori ili Spomenik seljačkoj buni.
“Odmah sam išao na sažeto izražavanje, značenje stvari”, kaže umjetnik, i to vam je posve jasno dok obilazite ovu izložbu, na kojoj nema ničeg viška.