U sklopu 10. međunarodnog festivala Organ Vida u Zagrebu imat ćemo mogućnost u Muzeju suvremene umjetnosti pogledati rad španjolske umjetnice Laie Abril “O abortusu”, koji je izazvao popriličnu pažnju šire javnosti, dobio više nagrada među kojima i onu Zaklade Tim Hetherington te je prikazan i na jednom od najuglednijih foto festivala na svijetu, u Arlesu. “O abortusu” je dio ciklusa “Povijest mizoginije” kojom se bavi. Drugi dio ciklusa zove se “O kulturi silovanja” i na njemu trenutačno radi.
Umjetnica iz Barcelone najprije je studirala i diplomirala novinarstvo, a zatim se okrenula fotografiji. Na početku razgovora pitam je zašto je smatrala da je o društvenim temama kojima se bavi lakše mogla progovoriti fotografijom? “Prvo sam kao mlada novinarka na specijalizaciji bila na terenu u Srebrenici, gdje sam razgovarala s ljudima koji su preživjeli rat, o njihovim traumama. Pomislila sam koliko mi je teško shvatiti što su te žene prošle, kako je to izgubiti čitavu obitelj. Kasnije sam se okrenula fotografiji, ali je u temelju svih mojih ciklusa opsežno novinarsko istraživanje, jer za sve sam priče koje sam ispripovijedala fotografijom provjerila njihovu autentičnost. Za način na koji sam povezivala činjenice zaslužno je moje novinarsko obrazovanje.”
Nakon studija novinarstva, odlazi u istraživački centar Fabrica u Trevisu u Italiji, gdje se okupljaju mnogi kreativci, financira ga Benetton, a tamo je dugo bio dominantan enfant terrible Oliviero Toscani: “Toscani je već bio otišao kad sam ja stigla, no tamo je bilo mnogo drugih kvalitetnih ljudi od kojih sam naučila posao. Općenito sam bila fascinirana čitavim projektom Colors, i radila sam nekoliko godina i za istoimeni časopis. Naučila sam kako spojiti dizajn i produkciju. I da, cijenim Toscanija jer je kroz reklame pričao o važnim problemima današnjice, koliko god su ih nekad nazivali kontroverznima”. U Trevisu je započela na svojim projektima blisko surađivati s dizajnerom Ramonom Pezom. Naime, Laia Abril često radi umjetničke knjige u kojima kombinira pronađene fotografije, vlastite fotografije koje je snimila, obiteljske snimke, osobna svjedočenja, službene arhive, dnevnike i sl.
Priče iz prošlosti i sadašnjosti
U sklopu projekta “O abortusu” u Muzeju kontracepcije u Beču snimila je kondom načinjen od ribljeg mjehura, fotografirala je instrumente za pobačaj, lisice kojima je jedna od djevojaka koja je željela pobaciti u Brazilu bila vezana uz bolnički krevet, biljke koje je kupila na crnom tržištu u El Salvadoru, a navodno izazivaju pobačaj te vrele kupke za koje se također vjerovalo da ga izazivaju, pa reklame za peruanske klinike na zidovima ulica gdje se navodi kako se “regulira” menstruacija koja kasni: u Peruu je pobačaj zabranjen, osim ako ne prijeti ženinu životu, i može biti kažnjiv zatvorom. To su fotonovele s osobnim pričama njezinih sugovornica, koje zorno ilustriraju posljedice, kako psihičke, tako i fizičke, nesigurnog abortusa. Pročitala sam da je u intervjuu za Guardian rekla kako njezin projekt možda započinje prethodnim razdobljima, no traje i danas, samo na drukčiji način:
“U 19. stoljeću problemi žena koje su željele kontrolirati svoju reprodukciju bili su medicinske i tehnološke prirode. Sada živimo u tehnološko doba, a problemi s kojima se žene susreću vezani su uz politiku i religiju. No, u mnogim zemljama u kojima je pobačaj ilegalan često su to procedure koje mogu biti i smrtonosne. Za njih se ništa nije promijenilo”. Pitam je što bi poručila onim političarima u Hrvatskoj koji se zalažu za ukidanje legalizacije abortusa? “Da dođu na izložbu jer na izložbi mogu vidjeti posljedice takvih odluka. Moje osobno uvjerenje, moj je pogled na pitanje legalizacije abortusa crno-bijel, ali razumijem i da kod svih nije tako, da nije svačiji takav.
No, na tisuće su žena umrle od posljedica ilegalnog abortusa, i to je poruka koju je važno prenijeti. To su priče za koje se smatra da pripadaju prošlosti, no nije tako, one su itekako prisutne u sadašnjosti. Puno je priča i važno je pronaći način da ih se vizualno ispripovijeda. Priča s lisicama je rekonstrukcija jer nisam bila prisutna. Priče su istinite, istraživanje novinarsko, slike su ponekad zamišljene, ponekad dokumentarne.”
Kazna za abortus
Pune je dvije godine radila na projektu, započela ga je 2015., dovršila prošle godine. S temom se dobro upoznala, bilježila je slučajeve iz čitavog svijeta. Primjerice, spomenut slučaj djevojke zavezane za bolnički krevet s podnaslovom “Hipokritova izdaja” odvijao se na sljedeći način: devetnaestogodišnjakinja iz São Paula došla je u bolnicu s ozbiljnim bolovima u trbuhu nakon što je popila pilule za abortus koje je kupila na ilegalnom tržištu. Nakon što ju je tretirao, doktor ju je vezao za krevet, pozvao policiju i zaprijetio da će napraviti autopsiju fetusa ako ne prizna da je pokušala abortirati. Pustili su je tek nakon što je platila kaznu.
Mlada Poljakinja prisjećala se procedure koja je trajala petnaest sati u prenatrpanoj klinici bez zraka, a kad je to opisala svojem dečku, on je rekao: “To je u redu, ubojice i trebaju biti tretirani kao stoka”. Jedan je Irac opisao kako je njegovoj trudnoj i terminalno bolesnoj ženi propisan abortus jer je kemoterapija oštetila fetus. Međutim, bolnica je odbila to učiniti. Doduše, to se dogodilo prije novog zakona. Naime, u svibnju ove godine, podsjetimo, Irci su izglasali na referendumu da pobačaj bude legaliziran. A u ovoj su zemlji bili najstroži zakoni vezani uz abortus u Europi: “Da, to je jako važna stvar. I sama sam bila tamo kad se sve odvijalo i bilježila kamerom. Rado bih bila euforična oko svega. No, situacija nije crno-bijela, zakon ih još ne štiti onoliko čvrsto koliko bi trebao”.
Slučajevi da doktori prijave pacijentice česti su u Brazilu, Peruu i El Salvadoru. U zemljama gdje pobačaj nije legaliziran, nastavlja naša sugovornica, “žene se boje, srame, prijeti im se, tretira ih se kao ubojice. Čak ih se i u ispovijedima tako tretira. Nekoliko žena u El Salvadoru koje su bile trudne i imale kasni, spontani pobačaj, suđeno im je za ubojstvo i osuđene su na zatvorsku kaznu u trajanju između dvadeset i četrdeset godina. To su inače zakoni iz devedesetih, preciznije iz 1998. godine, što svjedoči o tome što sam vam rekla, da u slučaju ovog ciklusa nije riječ o suočavanju s prošlošću, nego o sveprisutnoj sadašnjosti. Pritisak je međunarodne zajednice u posljednje vrijeme spasio nekoliko žena u El Salvadoru, nasreću, no to je s druge strane vrlo mala brojka naspram ostatka žena koje su u zatvoru. Jednu sam čitavu izložbu pod nazivom “Las17” posvetila situaciji u ovoj zemlji”.
Koja je bila najpotresnija priča s kojom se susrela u svojim istraživanjima: “Priča o devetogodišnjoj djevojčici u Africi koju je silovao vlastiti otac, i koja nije mogla ići na pobačaj, bila je prisiljena roditi”, kaže fotografkinja i nastavlja: “Vidjela sam mnogo groznih stvari, a viđam ih i sada kada radim na projektu o silovanju, i jako mi je teško, ja nisam osoba koja ima odmak dok radi na projektu, zna mi navirati mnoštvo emocija. No, to su priče koje se moraju ispripovijedati, svaki dan radeći na projektu viđam nesreće i nepravde. Željela sam kroz medij fotografije pronaći način kako da se i drugi suoče s tom pričom, da osjete to nevidljivo, te emocije. Golema je brojka silovanih žena, pokušavam istražiti, razumjeti zašto se to događa slušajući priče i iskustva raznih žena”.
Je li gledala distopijsku seriju “Sluškinjine priče”? “Jesam, prvi dio. Od drugog sam odmah odustala. Nemam potrebu gledati sve to mučenje u seriji, no to je samo mišljenje jednog gledatelja.”
Laila Abril dobila je i nagradu zaklade Tim Hetherington u iznosu od 20 tisuća funti. Koliko joj znače ove nagrade? “Puno, naravno, da mogu nastaviti svoja istraživanja. No, u ovom slučaju značila mi je i osobno jer sam Tima Hetheringtona, fotoreportera čije ime nosi i koji je poginuo u Libiji, imala i prigodu upoznati”. Nagradu je dobila za vizionarski projekt “Povijest mizoginije, poglavlje 2: O kulturi silovanja”. Kako je rekao žiri, koji joj je nagradu dodijelio u svibnju: “Laia Abril svojim je radom utjecala na mnoge, ona je predana i strastvena radeći na temama koje se tiču ženskih prava i slobode”.
Bavila se, među ostalim, temama ubojstava žena u ciklusu “Femicid”. Potom, aseksualnim osobama. Jedan od najranijih radova ove umjetnice bavio se temom menstruacije. Naziv projekta “Mitovi o menstruaciji” pojašnjava: “U prosjeku žena ima menstruaciju 1800 dana svojeg života. No, u mnogim kulturama još postoji stigma, pa se djevojkama govori da se izoliraju od svojih obitelji, prijatelja i društva, da ne idu u školu, da ne spominju menstruaciju, da ne jedu ili ne pripremaju određenu hranu, ne mogu se uvijek kretati slobodno niti spavati u svojim krevetima”.
U radu koji je nazvala “Tediousphilia” snimala je mlade parove koji su iz svojih spavaćih soba spremni svoju intimnost podijeliti za nekoliko stotina dolara tjedno. Ona ih je bilježila u pauzama između dva seksa po narudžbi, u trenucima dosade, dok čekaju, i čitav projekt ukoričila u knjigu, u suradnji s Ramonom Pezom.
Vukodlak iz Allariza
Bavila se i temom anoreksije i bulimije. U radu “Thinspiration” bavila se zajednicom Pro Ana, koja je, kako tumači, uz ovaj ciklus “anoreksiju pretvorila u svoju dogmu”. U radu “Epilog” ispripovijedala je, pak, tragičnu priču o Amerikanki Mary Cameron Robinson koja je imala bulimiju; umrla je 2005. od zatajenja srca, a bilo joj je tek 26 godina. Ciklus je napravila u dogovoru s majkom pokojne djevojke koja je željela da ova bolest bude vidljivija u široj javnosti. “Željela sam prikazati drugu stranu poremećaja u prehrani. Smatram da je u medijima čitava ova tema vrlo površno prikazana. A za mene je i vrlo osobna”, kaže nam.
Zanimljiv je i njezin projekt u kojem se bavila serijskim krvožednim ubojicom iz Španjolske, tzv. Vukodlakom iz Allariza, i njegovim ili njezinim spolom. Poznat je kao Manuel Blanco Romasanta, no rođen je kao Manuela. Prema najnovijim forenzičkim istraživanjima, riječ je o interseksualnoj osobi. Rad se zove “Lobismuller” i iz nove perspektive rekonstruira čitavu priču. Manuela, odnosno, Manuel, pretvarala/o je salo svojih žrtava u sapun visoke kvalitete. Osuđen/a je za devet od dvanaest ubojstava, a vjerojatno ih je bilo sedamnaest, no tvrdio/la je da nije bio on/a kriv/a jer je pretvorena/n u vukodlaka. “I danas je teško biti različit, zamislite kako je takvoj osobi bilo u 19. stoljeću negdje u Galiciji. Zato i ta vjera o pretvaranju u vukodlaka”, zaključuje naša sugovornica.