PIŠE PATRICIA KIŠ

VENECIJANSKI BIJENALE Paviljon Litve oduševio publiku i zasluženo osvojio Zlatnog lava

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 14.05.2019. u 09:32

Neon Realism/venice Biennale

Nagrađeni litavski paviljon donosi rad koji je simulacija pješčane plaže na kojoj leže performeri svih dobnih skupina

 

Paviljon Litve koji je za vikend osvojio Grand Prix ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala bio je neslužbeni favorit i prije same dodjele nagrada, i to posve zasluženo.

Autori su naprosto otišli korak dalje, a kako se pročulo da su “u ponudi” i dobra priča i zanimljivi spektakl, posjetiteljima nije bilo teško i čekati na red kako bi ga doživjeli.

Naziv je “Sun&Sea: Marina”, a uživo su performeri tijekom tri dana otvaranja, nastavit će tako jednom tjedno kasnije, izvodili ovaj rad. Sličan je već izveden u Litvi, sada je nešto nadopunjen za Bijenale.

Neon Realism/venice Biennale
 

Posjetitelj s balkona gleda prema prostoru u kojemu na pijesku, na zamišljenoj plaži, leže performeri svih dobnih skupina, i čitaju časopise, ili prebiru po svojim telefonima, djeca grade kule od pijeska, odmarajući se, baveći se svojom dokolicom (inače, tijekom trajanja Bijenala mogu se prijaviti i posjetitelji da sudjeluju, dobro došli su i kućni ljubimci).

Tema su klimatske promjene, no predstavljena je poprilično suptilno, događa se naizgled onako usput, u situaciji kada svatko gleda svoja posla, grintava će žena prigovoriti da netko nije pokupio za svojim psom, mladić se požalio da nije sniježilo za Božić, da je vrijeme bilo kao za Uskrs, no zapravo baš ih briga, ravnodušni su, bave se samo svojim neposrednim opažanjem, onim što njih zanima. Zapjevat će se i opera s tim naizgled banalnim sadržajem. Djelo je to koje briše granice između umjetnosti, autorice su kazališna redateljica Rugilė Barzdžiukaitė, scenaristica Vaiva Grainytė i kompozitorica Lina Lapelytė. Iako je sve naizgled idilično, sveprisutan je osjećaj prijetnje, svršetka, kao da su turisti koje gledamo s balkona naše zavodljive karte za kraj svijeta.

 

Inače, dug je red bio i za francuski paviljon Laure Provost koji je posjetitelju, poput ovog latvijskog, nudio ulazak u određenu atmosferu. Zlatnog lava, pak, za najboljeg pojedinačnog umjetnika dobio je Arthur Jafa, videoumjetnik i snimatelj, koji u svojim radovima često koristi videoisječke s YouTubea, vijesti i slično, baveći se temom rasizma i rasista u Americi, pa je to tema i njegovog novoga videa “Bijeli album”. Nagradu za životno djelo, pak, dobio je Jimmie Durham, koji je umjesto pobjedničkog govora na dodjeli naprosto nakratko zapjevao. 78-godišnji umjetnik, inače, svoj rad često temelji na identitetu Cherokee Indijanaca kojima, kaže, pripada, kao potomak, no umjetnički je svijet potresla afera kada su ga se Cherokee odrekle, tvrdeći da nije njihov.

Neon Realism/venice Biennale
 

Nisu svi suglasni oko ovogodišnjeg Bijenala, kritičar Guardiana, primjerice, smatra da je loš, da banalizira mnoge probleme, iako će se i on složiti da je paviljon Litve upečatljiv. Za mene je ovo Bijenale bolje nego mnoga prethodna, politički je vrlo angažiran, što nije loše u kontekstu vremena u kojemu živimo. Najviše je polemika oko rada Christopha Büchela, koji je izložio brod na kojemu je, kada je putovao iz Libije, poginulo oko 800 ljudi. Polemike se vode je li to dobar rad ili pretjerana spektakularizacija broda, uz koji su se tijekom otvaranja snimali i selfieji.

Nevjerojatna je tehnička umješnost u radu Can’t help Myself, u kojemu kineski umjetnici Sun Yuan i Peng Yu izlažu pomahnitalog robota, zatočenog u kavezu, koji neprekidno mora čistiti krv. Programirali su 32 ljudska pokreta u robotu koji uživo izgleda uistinu zastrašujuće.

Izdvajamo