CHEZ 186

VIDEO: POTPUNO RAZOTKRIVANJE Njegova umjetnička djela vidjeli su svi, ali malo ljudi zapravo zna tko je on

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 15.02.2019. u 20:28

Boris Kovačev / CROPIX

 

 

Chez 186, jedan od najvažnijih hrvatskih uličnih umjetnika, ima izložbu u Laubi, pod nazivom “31 dan”.

Mnoge ćete njegove radove prepoznati po potpisima s umjetnikovim imenom te po vrlo živim bojama, najviše ih je oko zagrebačkog SC-a, no kako je sudjelovao na mnogim međunarodnim okupljanjima umjetnika street arta, radovi mu se nalaze i u mnogim europskim metropolama. Naravno, privremeno, kakva je i priroda ovog medija.

Naziv izložbe objašnjava, “sve se dogodilo nekako spontano, imam i dosta obaveza, tako da sam imao samo 31 dan da napravim izložbu. I u grafitima je sve brzo i prolazno, i ima neki opis vremena”. Koliko mu bude žao kada neki njegov rad nestane s površine koju je oslikao? “Nije mi žao jer je to normalna stvar u subkulturi da grafiti nisu vječni, da će grad srušiti zid ili će ih netko drugi prebrisati, a sjećanja na taj su rad fotografije koje imam u svojoj arhivi. Čak mi je i čudno vidjeti kad neki rad predugo stoji, kad prođem pored rada koji je na jednome mjestu desetak godina. U užurbanom se procesu sve stilski mijenja, i neke stvari koje su mi bile izvrsne u to doba, sada znam da bi ih drugačije napravio”.

Boris Kovačev / CROPIX
 

Sprej kao alat

Chez 186 je i ranije izlagao, primjerice u Galeriji Siva. Kako bi usporedio rad u ateljeu i na ulici?

“Svoje sam znanje stekao kroz grafite, sprej je jedini alat koji znam koristiti. I na slikama ima elemenata koji se mogu povezati s grafitima, primjerice uzorak strukture cigle koji je blizak crtanju grafita, no to je jedan posve drugačiji svijet, samo što je autor isti. Na ulici je kraći, brži proces rada, nekako je prljaviji i neuredniji. Atelje je sigurna, kontrolirana okolina.” U grafitima, naravno, postoji i doza ilegale: “Sve je više legalnih površina gledajući općenito, no u Zagrebu ih, pak, nedostaje. Donedavno smo imali rotor koji je sada u procesu rušenja. Stvaramo na nekim mjestima koja su poluilegalna, gdje je mir i gdje možemo stvarati i raditi”.

Chez 186 često surađuje sa svojim kolegama koji su također dio iste subkulture, Lonac, Sarma i sl. “Da, svatko od nas ima svoj drugačiji stil, i zanimljivo je kad ih spojimo u jedan”, odgovara. Kako je došao do imena Chez 186: “Slučajno, neke sam od svojih prvih grafita napravio 1999., i kao djeca kad krenemo raditi tražimo neko ime koje će nam biti bijeg od pravog, neki anonimni moment. Ime je slučajno nastalo, osim 186, što je datum mojeg rođenja. Ime je neka poveznica imaginarnog, onog što sam stvorio, i mojeg osobnog, realnog”. Vidjela sam negdje da su ga pozvali da oslika nečiju kuću?

“To mi je u principu posao od kojeg živim, komercijalno oslikavanje. Ima otvorenih ljudi koju prihvaćaju takve radove. Scena je danas jako dobro prihvaćena, postala je pomalo i pomodna. No, bilo je i vrijeme da ljudi počnu obraćati pažnju na ovu vrstu umjetnosti. Pozivaju nas i na međunarodne festivale, crtao sam i u Europi, kratko i u Americi. Zadnjih desetak godina sve ozbiljnije galerije će street art uključiti u svoj program. Street art se dosta promijenio u desetak godina, i sada je na svojem vrhuncu”.

Chez 186 je iz Slavonskog Broda, tamo je i počeo, gledao je radove svojih starijih kolega, prvi rad koji je nacrtao u ovom gradu, nažalost, nema sačuvanu fotografiju. No, od tada je odlučio da je to čime se želi baviti.

Naš je sugovornik već dvadeset godina na sceni, i kako kaže, i dalje mu je zanimljiva: “Dosta je njih iz starije generacije prestalo s tim. No, uvijek ima novih klinaca, novih stvari. Meni je ova vrsta umjetnosti i dalje glavna stvar u životu, i dalje me vodi i dođe mi da se zapitam kako to je moguće. No, ako si dovoljno otvoren, može ti zauvijek biti zanimljivo. U nekom se trenutku zasićenja odmakneš, pa se vratiš, ima prostora za eksperimentiranje. Dogodilo se da su neki odustali, zapeli, dosegli vrhunac svoje kreativnosti i više im nije zabavno pa su se otišli baviti nečim drugim”.

Boris Kovačev / CROPIX
 

Subverzivna poruka

Chez 186 je, zapravo, počeo svoju karijeru kao writer. U međuvremenu se promijenio njegov stil: “Da, no ostat će dio toga. No, ne pišem uvijek sva slova, igram se s drugim elementima, stavim neka i pola slova, ostatak zida je u eksperimentu s bojama i oblicima. I dalje su grafiti najveća sloboda koju ljudi u svojoj kreativnosti mogu imati.

Sami sebi diktiramo što želimo i možemo raditi, to je ultimativna sloboda u kreativnom smislu”. Grafiti pružaju i subverzivnu poruku? “To je dio bunta, trenutka, no naravno i da razmišljaš o umjetničkom aspektu. Ja sebe nisam nikad smatrao umjetnikom, nikad se vjerojatno neću niti smatrati. Imam potrebu za stvaranjem i stvaram.”

Chez 186 stvara stotinjak grafita godišnje, raznih dimenzija: “Imam fotografije, sve su spremljene u starim albumima, i kad budem imao vremena, kad budem u mirovini, sjest ću i sve ih zbrajati”.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo