DALIBOR STOŠIĆ

ZAŠTO NE MOŽEMO NAPRAVITI DOBAR SPOMENIK TUĐMANU 'Nama kiparima njega je najteže portretirati, jako je nezahvalan, posebno zbog jednog detalja'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 11.03.2017. u 14:44

CROPIX

Cijenjeni umjetnik govori o izazovima koncipiranja javne plastike i svom neobičnom živitnom putu

Kipar Dalibor Stošić nedavno je zajedno s arhitektom Hrvojem Bilandžićem dobio nagradu za Spomenik poginulim braniteljima u akciji Bljesak. Rad se zove “Kocke vedrine” i jedan je od rijetkih primjera kvalitetne spomeničke skulpture.

Jeste li i prije sudjelovali na sličnim natječajima?

- Jesam, no treba puno sretnih okolnosti da se zvijezde poklope, što se ovdje i dogodilo. Spomenik je odabran jednoglasno, među sedam članova žirija nitko nije bio protiv. U ovom je radu trebalo pomiriti mnogo parametara. Riječ je o većem parku koji je u blizini osnovne škole i djeca se tu dolaze igrati, pa je ideja bila da spomenik bude vedar i protočan. S druge strane, tema su poginuli branitelji, dakle smrt, a kad se nalazite ispred smrti, onda morate govoriti najjednostavnijim mogućim sredstvima, minimalistički.

Naziv “Kocke vedrine” upravo je u suprotnosti s poimanjem smrti...

- Materijal je ključan faktor. Nisam želio mračnu priču o smrti koju govori primjerice korten, već pozitivnu priču, vjeru u bolju budućnost. Želio sam da se u tom prostoru boravi i iz njega izlazi u vedrijem raspoloženju. Djeci će, a nadam se i odraslima, biti zanimljiv taj kaleidoskopski prostor, u kojemu se njihovi likovi multipliciraju u beskonačnost. I ja bih se kao dijete volio naći u takvom prostoru. Kada radite javnu skulpturu, ti su faktori bitni, morate misliti na druge, a ne misliti samo na sebe i svoje umjetničko djelo. Akcija se odvila u svibnju, a u to doba magnolije cvatu pa smo uz skulpturu po čitavoj dužini parka zasadili aleju bijelih magnolija koje će se reflektirati u kockama kao i nebo.

HANZA MEDIA
 

Što je ključno za dobar spomenik? Zašto ne možemo napraviti dobar spomenik Tuđmanu i može li spomenik čovjeku biti apstrakcija?

- Za dobar spomenik ključni su, uz spomenik, postav u neposrednom okruženju i postament kao bitan element. Bilo je velikih grešaka u prošlosti, primjerice Grgur Ninski na Peristilu, koje su se na sreću ispravile, ali danas ih ima puno više. A što se tiče Tuđmana, on je zapravo težak i nezahvalan za portret, još k tome ima i naočale što kiparu otežava posao. Međutim, jednako važna stvar je lokacija koja je na splitskom primjeru potpuno besmislena i neukusna, gdje je Tuđman postavljen između disko kluba, autobusa, kladionica, maćuhica i hamburgera… A spomenik čovjeku može biti apstraktan ako je čovjek esencijalan i čist kao što je apstraktna skulptura.

Odrasli ste u Francuskoj, dvojezični ste?

- Da, u ključnom razdoblju razvoja pa sam svojevremeno bolje govorio francuski od hrvatskog. I danas, primjerice, računam na francuskom. Tamo sam kasnije upoznao krasne ljude, kritičare, povjesničare umjetnosti, kustose…Imao sam sreću da Francuzi vole moje skulpture na osebujan način. A najesen mi dolazi Gerard Xuriguera, stručnjak za suvremenu skulpturu.

Tamo ste bili s obitelji, otac vam je osnovao firmu za vanjsku trgovinu, vjerovao je da ćete ju preuzeti.  

-Da, ma znamo kakvi su roditelji, sve je to bilo razumljivo, ali sam krenuo u kipare iz meni i njemu potpuno nepoznatih razloga.

Tko  vam je imponirao od kipara?

- Od domaćih najviše Kosta Angeli Radovani i Valerije Michieli, potom Vojin Bakić i Dušan Džamonja kod kojega sam i radio u ateljeu nakon završene akademije. Od međunarodnih kipara najviše sam volio Rodina, Zadkina i Giacomettija.

Giacomettija smo nedavno gledali u Umjetničkom paviljonu. I vi ste u vezi s francuskom Fondacijom Maeght iz koje su došle umjetnine, vaša su djela tamo?

- Fondacija je u mjestu Saint-Paul-de-Vence, na Azurnoj obali, gdje moja familija živi već 42 godine i često ih odlazim posjetiti. Prvo smo živjeli u Parizu, no kao Dalmatincima nedostajalo nam je more pa su se moji odlučili preseliti na Azurnu obalu 1974. Ja sam izabrao Split.

S Fondacijom sam se povezao preko karizmatičnog pjesnika i kritičara André Verdeta, kultne figure francuskog juga, kojeg je neobično cijenio Picasso i koji ga je poljubio u ruku kad mu je na podlaktici vidio broj iz koncentacionog logora. Taj čovjek me doveo u Fondaciju Maeght. Tamo je jedna moja manja skulptura “Cvrčak”.

U Fondaciji Maeght je skulptura “Cvrčak”, u Nici u MAMAC-u veliki “Skarabej”. Kako birate motive?

- Oni biraju mene. Ranije sam oblike tražio na otpadima, radio sam ready-madeove, spajao sam drvo i pronađene čelične forme, bilo mi je vrlo uzbudljivo postizati tu dvojnost. Uglavnom su se u tim oblicima pojavljivale životinje. Danas više nema tih oblika, na otpadima ne prepoznajem više nikoga, nestali su, to sam razdoblje odradio.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo