NEDJELJKO FABRIO

Bio je jedan od najvećih hrvatskih pisaca 20. stoljeća. Ostavio je dubok, značajan trag u našoj kulturi

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 06.08.2018. u 00:40

Zagreb, 220113.
Nedjeljko Fabrio, hrvatski pisac i dramaticar.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markicevic / CROPIX

Nedjeljko Fabrio

U subotu ujutro u svom domu u Rijeci preminuo je poslije duže bolesti romanopisac, novelist, dramatičar i esejist Nedjeljko Fabrio, rođen u Splitu 14. studenog 1937.

Osim što je Rijeka, pored Splita, prvi toponim njegove znamenite romaneskne Jadranske trilogije (Vježbanje života, 1985; Berenikina kosa, 1989; Triemeron, 2002), to je grad Fabrijeve osnovne škole, zatim gimnazije i prvih uredničkih, kulturnih pothvata.

Poslije diplome na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1955-61) Fabrio je imao kuraže vratiti se u Rijeku i ondje uređivati časopise koji su imali širi, ne samo hrvatski odjek (Riječka revija, 1963-65) i časopis u novinskom formatu “Kamov” (1970-71). Ovaj drugi priskrbio mu je “kod vlasti” niz neugodnih epiteta s kojima je došao u Zagreb 1971., da bi baš u njemu napisao svoja pripovjedačka djela.

Davne 1977. Nedjeljko Fabrio objavio je knjigu eseja “Štavljenje štiva” u Crnkovićevoj “žutoj” biblioteci Itd. Ovom inmemoriamistu izuzetno se svidjela, što je i napisao u recenziji. Bila je novost čitati Fabrijev esej o Juliju Roraueru i druge. Ne bi to bilo vrijedno spomena da se u redakciji “Poleta” nije pojavio sam pisac kako bi se zahvalio za nju.

Donio je usput nešto, tko zna što, vrijeme je to odnijelo. Bocu vina? A oni koji su tada bili tamo pričali su o Fabrijevu čuđenju da se o bilo kojoj knjizi eseja išta napiše. Ne samo o njegovoj. Bio je to gest pisca prema naklonjenosti omladinskih novina tzv. nezanimljivoj književnosti, tako reći plemeniti gest koji se pamti.

Uronjen u povijest

Tada je još Nedjeljko Fabrio bio skoro desetljeće daleko od glasovitog romanopisca, kojeg vodeći književni teoretičari i kritičari (Flaker, Frangeš, Solar i dr.) smatraju jednim od najvećih hrvatskih pisaca XX. stoljeća. Bio je “samo” dramatičar, pisac kratkih priča (Partite za prozu, Labilni položaj i Lavlja usta) i eseja.

Treba, usput, istaknuti da je u jednom od navedenih naslova knjiga novela već spomenuo “partite”, ističući svoju ljubav i sklonost prema klasičnoj glazbi i operi, što će u knjigama objelodaniti mnogo kasnije, primjerice u “Orfejevoj djeci” (2008). Drugim riječima, Fabrijev opus razvijao se na duge staze, privržen od početka eksperimentu, novini, ali i klasičnim formama, ne samo glazbenim.

Napokon, “Berenikinu kosu” podnaslovio je Fabrio “Familienfuge”, tražeći potporu u toj glazbenoj formi. “Vježbanje života” nazvao je 1985. “kronisterijom”, a treći “nastavak” te iste romaneskne, jadranske trilogije “Triemeron”: “Roman einer kroatischen Passion”. Osim aluzije na Bachove i ine Muke, u njemu je, i zato što je na njemačkom, sažeta ne samo samoironija već i tuga pisaca malih jezika.

S “Vježbanjem” je Nedjeljko Fabrio napravio preokret u svom opusu i odabrao roman za njegovu okosnicu. Njegova uspješna dramatizacija, odnosno kazališna izvedba, 28. II. 1990. u riječkom HNK-u, iza koje je stajao Georgij Paro, samo je potvrdila Fabrijev romaneskni status, no jednako je tako podsjetila na piščevu privrženost operi. Bila je izvedena 85 puta pred prepunim gledalištem. Poslije nje isti su autori priredili roman “Berenikina kosa”.

Kritičari su vrlo često pojedine romane iz Fabrijeve trilogije nazivali “po Krleži”, ističući Fabrijevu okrenutost hrvatskoj historiji, odnosno ključnim političkim godinama koje su utjecale na sudbinu njegovih likova. Zato “Triemeron” neki nazivaju genetičkim ili genealoškim romanom, poput “Zastava” (Stanko Lasić), ili pak: le roman personnel i Bildungsroman. Tematika ovog i drugih Fabrijevih romana “poveznica je porodičnog i povijesnog traganja”.

U svima njima pisac se prvenstveno bavio poviješću gradova Rijeke i Splita u 19. i 20. stoljeću. No, za razliku od Krleže, Fabrio je “pao” u povijest iz eksperimentalne novele, koja ga je dovela k njoj. Bilo je pripovjedačko umijeće ispisati drukčiju, novu “eksperimentalnu” historiografiju, u čemu je pisac pronašao samosvojnost, koristeći se muzičkim narativima ne samo u podnaslovu knjiga već i u tretiranju nekih ponovljenih motiva.

Fabrijev zaokret u hrvatskoj tradiciji povjesničari određuju “složenom tehnikom modernističkih romana”, pa ističu da se pripovijedanje u njegovim romanima “prelama u sjećanjima i anticipacijama”, koristeći se različitim historijskim vrelima. Zapravo, izvori su se održali u samosvojnog Fabrija, kao u velikog prethodnika Šenoe i suvremenika Aralice. Vječiti sukob velikih i malih odražava se u Fabrijevim romanima u odnosima hrvatskih i talijanskih porodica, ali ne samo kao kulturološki problem već kao problem “jačeg” identiteta.

Razumije se, daleko od toga da je Nedjeljko Fabrio razotkrio povijest ‘85. kada je objavio “Vježbanje života”, ulazeći kroz povijest Rijeke, tko bi rekao, u samu srž hrvatske historije. Njome se bavio odavno, tako reći od svojih književnih početaka, u dramama. Napokon, i spomenuti eseji (Štavljenje štiva) pokazali su da se ovaj pisac zabavljao istražujući zaboravljene pisce i vremena.

Smrt Vronskog

Napokon, točno prije pola stoljeća, 1968. praizvedena je Fabrijeva drama “Reformatori” u Narodnom kazalištu Ivana Zajca u Rijeci. Zato je Ivo Frangeš naglasio: “Znakovito je za Fabrija da već od ‘Reformatora’ pa do interpretacije romana ‘Vuci’ Milutina Cihlara Nehajeva, sedamdesetih godina, poseže za povijesnim ličnostima: Matija Vlačić, Krsto Frankopan.” Za svoje dramske junake, mimo spomenutih, pisac je odabrao još neke značajne povijesne aktere: Krležina Kristofora Kolumba, Michelangela, Tomu Akvinskog i druge.

U romanima ostao je Nedjeljko Fabrio vjeran “anonimnim oblucima”; konkretno, u spomenutom “Triemeronu”, na pojedincima iz obitelji Grimani, iz nekoliko naraštaja te obitelji. U velikim imenima tražio je “malu” svakodnevicu sastavljenu od sitnica, u “beznačajnim” pak imenima familije s morske obale iznalazio je veličinu ljudske snage i tragike. Zapisao je pojedinačnu bol u velikim povijesnim zbivanjima i opet našao ljudsku stranu u velikim historijskim ličnostima.

Na jednom mjestu Nedjeljko Fabrio bilježi kako je “pitanje hrvatske državnosti kotač zamašnjak ne samo ustrojstva povijesnog romana u Hrvata, nego i same njegove pojavnosti”. 1977., u već spomenutom “Štavljenju štiva”, izrekao je to izravnije: da se povijesni romani, odnosno taj romaneskni žanr, pojavljuje redovito onda kad je hrvatska državnost “egzistencijalno dovedena u pitanje”.

Bilo kako bilo, pisao je i govorio Fabrio o povijesnom romanu prije nego što ga je sam objavio, ali bio je precizan i proročan. Uzmu li se i njegovi romani takvima, povijesnim, a oni to jesu, bez obzira na samosvojnost i pripovjedačke tehnike, njihova pojava i uspjeh samo potvrđuju piščevu esejističku pretpostavku.

Drugim riječima, Fabrio je uzeo udjela u onome što je prije toga proglasio potrebnim, ali ne stoga što je bio pomodan, već zato što se za to pripremao od svojih književnih početaka. Pronicljivo je proniknuo vrijeme aktualnosti i pretvorio ga u književno djelo.

Neki od spomenutih teoretičara napominju da je Fabrio sintetizirao Šenoinu poetiku svrhovitog prikazivanja povijesnog događanja, koju je veliki August nasljedovao od Waltera Scotta, i moderno psihološko pripovijedanje. Okrenuo se “romanu lika”, vele, poput Nehajeva. A nasljedovao je, isto tako, simboliku kriznog događanja, ne samo povijesnog, od Kumičića, Gjalskog, Car Emina i Krleže. Bilo kako bilo, Nedjeljko Fabrio je polifonijsko sazvučje svoga opusa utemeljio na vlastitim notama.

Roman “Smrt Vronskog”, objavljen ratne 1994. godine, svojevrsni je sažetak Fabrijeva opusa. Eksperiment se prelomio u stvarnosti i stvarnost u njemu. U njega uvodi elemente “tipične za postmodernu prozu”, moglo bi se reći, jednako tako, oživljava elemente svoje rane novelistike: intertekstualne odnose i prožimanje istine i fikcije. Tema mu je neposredna, Domovinski rat, a naslovni je junak “ukraden” iz Tolstojeve “Ane Karenjine”, “koji se nakon Anine smrti pridružuje Srbima u pohodu na Vukovar”.

Ovaj roman plakatski pokazuje kolika je nadmoć pripovjedača, pisca nad povjesničarom: prvome, naime, nije trebala povijesna distanca, već samo ona književna. U neizvjesnom ratnom trenutku Fabrio je imao dovoljno književne snage da sastavi to postmoderno djelo i zatvori parabolu književnog početka i razvoja.

Zbogom, maestro

“Vronski” se uklopio u Fabrijeva mirnodopska ostvarenja, jer je težio Miru, baš kao i “Triemeron”. Kod Fabrija se, uostalom, prizori ponavljaju, njihova stilskojezična istovjetnost metafora je za tragičnost života na ovim prostorima (Frangeš). To pokazuju dva fragmenta iz posljednjespomenutog romana:

“(Kolovoz, 1939., Split). Među demonstrantima na ulici su djed, sin i unuk: Menego, Ivan i Ecije. Eciju je pet godina... Banovina je ono najviše što se s najmanje rizika po oružani sukob s krunom smije dobiti u povijesnoj hrvatskoj težnji za ravnopravnošću, autonomijom, slobodom u jugoslavenskoj zajednici”. (...)

Trideset i dvije godine kasnije, ožujak 1971., Zagreb). Među demonstrantima na ulici su djed, sin i unuk: Ivan, Ecije i Andrej. Andreju su tri godine... Ustavni amandmani su ono najviše što se s najmanje rizika po oružani sukob s Maršalom smije dobiti u povijesnoj hrvatskoj težnji za ravnopravnošću...”

Odlazeći u onostranost, pisac Nedjeljko Fabrio ostavlja za sobom prizore života, smrti i nade tzv. malog čovjeka, hrvatskog pučanina. Pokazujući da se njegove obiteljske uspomene nerijetko svode na iluzorne demonstracije koje, kao što je historiografija pokazala, nisu donosile baš nikakvog neposrednog ploda.

To što se njegovim potomcima poslije dogodila samostalnost, bio je njegov san. Pritom, ne treba zaboraviti da je Andrej, iz obitelji Grimani, bio branitelj u Domovinskom ratu, i da je to bio njegov konačni izbor. Sasvim drugačiji od izbora njegova oca.

Time se otvara onaj obiteljski ponor koji je jednako tako zanimao Fabrija i na kojem se, uostalom, gradila i nacionalna povijest. Spajajući malu obiteljsku i veliku nacionalnu povijest jednog malog naroda, pisac Fabrio ostvario je djelo koje ostaje.

Na kraju, preskačući sve velike nagrade koje je Fabrio dobio, poput Herdera, spominjem se njegova razdoblja kada je bio predsjednik Društva književnika Hrvatske, od 1989., pa susljednog DHK. Kao veliki i slavljeni pisac imao je dovoljno razumijevanja i takta da u ratnim danima posluša očajnika, istina člana Društva, koji je baš ostao bez krova nad glavom. Taj njegov gest pamtim i sjećam ga se, kao i onaj spomenuti iz studentskih dana, u redakciji omladinskog tjednika “Polet”.

Zbogom, maestro Nedjeljko, i hvala vam. Čini mi se da još uvijek sjedimo u Bianchinijevoj ulici, u Zagrebu, 1991-2., u izmještenoj redakciji Hrvatske televizije, vašoj, urednika dramskog programa, i sanjamo mir. I bolje sutra. I molimo se da Prisavlje još stoji kad izađemo iz skloništa.

Izdvajamo