Bio sam jučer nezadovoljan domaćim literatima, članovima Hrvatskog društva pisaca, čiji dnevnici iz karantene (zasad ih je devet) jesu, rekao bih, onoliko privlačni za čitanje koliko bi za gledanje bilo privlačno zurenje u radijator.
Denis Kuljiš najradije je od mojih dosjetki citirao onu da su hrvatski pisci, ne jedino moje generacije, uglavnom propali novinari, a novinari uglavnom propali pisci. Svi se krećemo u tim gabaritima, gdje se amaterizam i profesionalnost često izbućkaju u gemišt od kojega boli glava.
Nedostaju mi eto, ovih dana, mnoga pera, ljudi iza njih, koje je pogodila nepravda da prerano umru i ne dožive te opišu, kao literati i kao novinari, čovjeka i društvo u pandemiji.
Silno, dakle, nedostaje u ovome trenutku pero Denisa Kuljiša, njegove bravure, kalamburi, autoironija i dječja okrutnost spram gluposti.
Zamišljam kako bi opisivao susjede, što bi sve izvukao o raznim pandemijama iz prošlosti, kako bi dočekao stoti Manolićev rođendan, a kako portretirao Vilija Beroša...
Jednako mi nedostaju prilozi iz Maksimira i okolice Tome Židaka, njegov zapravo optimističan sarkazam, njegovo oko za detalje i duša za male ljude. Zacijelo bi dosad već intervjuirao neku nogometnu zvijezdu zaraženu koronavirusom, Židak, maratonac koji je bio kadar sam pratiti za novine cijelu Olimpijadu.
Jednako mi nedostaju izvanredno duhoviti, za u ovo vrijeme dragocjeni savjeti Sime Mraovića, pjesnika i ribara ženskih duša, čiji bi dnevni odgovori izoliranim i samoizoliranim čitateljicama širili i veselje i mudrost.
Intimno mi najviše nedostaje pero Željke Matković, naše najbolje novinarke iz generacije što se javila sredinom devedesetih, koja je umrla u svega trideset i nekoj, a ipak je stigla obići svijet, i koja bi sada pisala velike reportaže, sve u želji da provjeri sve posljedice potresa, sve dok se na koncu ne zarazi i virusom, e da može javno voditi upozoravajući dnevnik bolesti.
Nedostaje mi Jasna Babić, koja je svoje zemne ostatke donirala medicinarima, čije bi lucidno pero sad bilježilo ljudske reakcije i usput otkrivalo gluposti u tajnim službama.
Nedostaje mi i pozitivno ludilo, krajnji entuzijazam Ivice Šanteka, novinara koji je bio kadar doslovno plivati do teme, nedostaju mi i napola tajne informacije što bi ih donosio Srđan Španović.
Ako vam nije dovoljno, a meni je još puna glava kolega koji su prerano otišli, zacijelo i vama nedostaje Željko Malnar. Njegovi bi drastično duhoviti i drastično mudri tekstovi krijepili u ove dane, a karantena u koju bi stavio svoje likove bila bi najgledaniji noćni televizijski program.