PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Putovanje nekad i sad: prije dvjesta godina današnji bi se sustav propusnica činio logičan

Makarska, 210718.
Uobicajena guzva u makarskoj trajektnoj luci gdje su brojni turisti cekali da se prevezu do Sumartina na otoku Bracu. Nakon isplovljavanja Jadrolinijine Peljescanke u luci je ostalo 30-ak vozila cekati sljedeci trajekt.
Na fotografiji: Guzva na trajektnom pristanistu u Makartskoj. Foto: Ivo Ravlic / CROPIX
Ivo Ravlić / CROPIX

Pravo da se kreće kuda hoće i kamo hoće za današnjeg je zapadnog čovjeka temelj njegova osjećaja slobode. A taj isti zapadnjak praktički do jučer, sve do industrijske revolucije u 19. stoljeću, bio je ukopan u mjestu od rođenja do smrti. Sve zapravo do pojave turizma, putovali su jedino oni koji su morali, koji su od toga živjeli te razni “sumnjivi” pojedinci poput pustolova, glumaca, razbojnika.

Putovali su velikaši da obiđu svoja imanja, putovali su poreznici, vojnici i, dakako, trgovci. Putovala je vlast i oni koji od nje bježe, putovali su moćnici i putovali su očajnici.

Ako se već krećete, ako putujete, za prosječnog ste čovjeka bili sumnjivac. Ili predstavljate vlast, koja je po nešto došla, skupiti porez, uvojačiti mladež, ili ste prevarant, koji želi nešto ukrasti ili sumnjivo prodati ili ste naprosto skitnica.

Zakoni protiv skitnje bili su na Zapadu tisućljeće i dulje mnogo restriktivniji negoli su danas ove privremene mjere zabrane kretanja. Takozvani običan, mali čovjek često za života nije otišao, što se kaže, preko obzora, čak niti preko planine s čije druge strane jest more.

Kmetovi su, ne svi, i zakonski bili vezani uza zemlju, čije im se uživanje nije moglo oteti, nego je bilo nasljedno. Građani su napuštali gradove jedino s točno određenom svrhom. Odlazak na takozvano ladanje bio je povlastica najbogatijih, no i oni često nisu odlazili dalje od nekoliko kilometara.

Čovjeku prije dvjesta godina današnji bi se sustav propusnica za kretanje među općinama i županijama činio logičan i čak ne bi vjerovao da je privremen. Mostarine, cestarine, carine tad su se naplaćivale rutinski od mjesta do mjesta, a proći nije mogao svatko.

Sve do devetnaestoga stoljeća nije se na kopnu imalo čime kretati brže. Evo kako to plastično opisuje naš stalan suputnik, Fernand Braudel, u “Strukturama sadašnjice”:

“Na Zapadu konj je simbol brzine, izvanredno sredstvo za borbu protiv udaljenosti – sredstvo koje nam se retrospektivno čini smiješnim. Ali Zapad se trudi da poboljša svoje službe: konji se množe, zaprega s pet, šest, osam konja omogućuje upotrebu teških kola; za poštu i putnike koji žure, postaje na cestama omogućuju zamjenu svježih konja; poboljšava se sama cesta…”

Konjska snaga ostala je i danas, makar neformalno, jedinica za mjerenje snage motora s unutarnjim sagorijevanjem, s pomoću kojeg danas eto svi jurimo. Pitanje je jedino zašto? Većina naših putovanja danas jesu, zapravo, bez cilja, a svrha im je eto ta, posve uzaludna, potraga za takozvanom slobodom.

Izdvajamo