INTERVJU: RICHARD FLANAGAN

DOBITNIK BOOKERA GOSTUJE NA FESTIVALU SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI 'Neke su stvari svjedocima zla previše bolne da ih opišu. To je posao za nas pisce'

Zagreb, 020918.
Australski pisac Richard Flanagan, fotografiran na Strossmayerovom trgu.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX

Richard Flanagan

Zagrebačkoj je publici svoj Bookerom nagrađeni roman “Uskim putom duboko na sjever“ u ponedjeljak navečer u sklopu Festivala svjetske književnosti predstavio australski pisac Richard Flanagan. Prije no što je počeo objavljivati napisao je četiri knjige publicistike, a potpisuje i scenarij i režiju za film “The Sound of The Hand Clapping” koji je bio nominiran za Zlatnog medvjeda na Berlinskom filmskom festivalu.

U nas objavljen lani, u prijevodu Dražena Čulića i izdanju Frakture, roman “Uskim putom duboko na sjever” govori o japanskom ratnom zločinu iz 1942. i 1943., u doba kad je građena Pruga smrti, 415 km dugačka, od Tajlanda do Burme. Usred džungle, izloženi raznim pogibeljima, u posve nemogućim uvjetima, gladni, doslovce goli, izloženi insektima, brutalnom vremenu od tropske žege do monsunskih kiša, prugu su prisilno gradili ratni zarobljenici. Brojke su različite, ali procjena je da je za izgradnje Pruge smrti ubijeno ili umrlo od iscrpljenosti i bolesti između 50.000 i 200.000 ljudi.

Svjedočanstvo oca

Richard Flanagan odrastao je s tom pričom, jedan od 9000 zarobljenih australskih vojnika koji su gradili prugu bio je i njegov otac. Tri i pol godine proveo je u džungli, gradeći i boreći se za preživljavanje. U razgovoru za Jutarnji list autor kaže:

- Znao sam za Prugu smrti, jasno, ali nije otac o tome ni često niti puno govorio. To je trauma o kojoj mnogi preživjeli nisu željeli puno govoriti. Moj otac, kad bi pričao, nije pričao o zlu i nemogućim stvarima kroz koje su tamo prošli, govorio je o ljudskoj velikodušnosti, govorio je o pozitivnim stvarima koje je naglašeno spoznao za tih godina zarobljeništva. U njega se usjekla ta snaga zajedništva, međusobno pomaganje, jedni drugima daleko od svijeta i komunikacije bili su jedina nada i potpora. Mislim da ga je to držalo i tamo i kasnije, po oslobađanju. Da nije imao taj pozitivni stav, da nije imao duboku vjeru u čovjeka i humanost, vjerojatno bi zauvijek ostao žrtvom. Ovako, on je od toga ponio najbolje, vlastitim izborom. Neke su stvari preživjelima, svjedocima zla neprepričljive, previše bolne da bi se na njih mogli vraćati. Ponekad se drugi uhvate toga - da opišu zlo, da ga dokumentiraju, pa makar i u fikciji koja se dijelom temelji na realnosti. To je, dijelom, posao za pisce.

Otac je umro na dan kad je Flanagan završio knjigu. Dvanaest godina radio je na njoj. Nije to bio lak proces, pet puta je, nezadovoljan učinjenim, palio rukopis, ostavio bi se te teme, pisao druge romane, pa se kasnije, iznova, vraćao. Na pruzi je robovski radilo 60.000 ratnih zarobljenika savezničkih snaga, ali i oko četvrt milijuna Tamila, Kineza, Javanaca, Malajaca, Tajlanđana i Burmanaca.

Odjek u Japanu

- Otac se pribojavao da će ljudi prolaskom vremena zaboraviti na zločin. Jasno da mu je bilo drago da sam odlučio baviti se tom temom, napisati roman. Na Pruzi smrti umrlo je više ljudi negoli ih je ubijeno atomskom bombom koja je pogodila Nagasaki.

Kad smo zadnji put razgovarali s Flanaganom, prošlog ljeta u vrijeme kad je roman objavljen u Hrvatskoj, knjiga nije bila prevedena na japanski. Govorio je o tome s dozom razočaranja, jer sve njegove knjige doživjele su da su u kratkom vremenu bile prevedene na japanski.

- Ovaj roman već tri i pol godine čeka doći na japansko tržište. Uzeli su ga prevoditi, ali rečeno mi je da je jako težak za prevesti. Prilično me to naljutilo, vjerujem da nije preveden iz političkih razloga - kazao je u kolovozu 2018.

U međuvremenu roman je izašao na japanskom tržištu.

- Preveden je prije tri mjeseca. Prevoditelj mi je neki dan javio da se jako dobro prodaje, zapravo već je tiskano treće izdanje. Kaže da su kritike vrlo pozitivne, on je baš jako zadovoljan kako je knjiga tamo primljena. To je na tamošnjem tržištu još uvijek svježa, nova knjiga, ali prevoditelj kaže da ima priličan utjecaj.

Današnja Europa

Komentirajući kako se Japanci nose s vlastitim ratnim zločinima, te što je dugoročno značila odluka američkog generala MacArthura da ne procesuira japanskog cara Hirohita, Flanagan kaže:

- Japanci puno sporije i puno teže sagledavaju svoju ulogu u Drugom svjetskom ratu i to nije slučajno. Nijemcima je to bilo lakše, jer Hitler je poražen i politika koju je vodio, a njihovi ratni zločinci procesuirani. No, japanski car je ostao, to je bio dio dogovora za mir. Pa ako je vođa ostao, ako su institucije preživjele, kako onda očekivati od nekog običnog vojnika i ostalih da budu dovoljno otvoreni i spremni shvatiti svoju ulogu u ratu i konzekvence svojih (ne)djela? Zato je Japancima puno teže suočiti se s time. No, među tim je narodom puno onih koji su voljni otvoreno pogledati stvari.

Može li se zlo zaustaviti na vrijeme, prije no što se prelije na ulice, zavlada masovnije među ljudima? Kako mu izgleda današnja Europa promatrana izdaleka, s Tasmanije, gdje Flanagan živi?

- Problem sa svijetom je da lako i prečesto zaboravlja da je zlo uvijek tu negdje, da se lako zakotrlja, dobije na snazi. Valja stalno motriti, biti svjestan toga, reagirati i ustati kad vidite prve znakove zla koje dolazi. To vrijedi za današnju Europu, ali i za cijeli svijet. I dok jedni ostanu slijepi na zlo, ili naivno misle da se ono neće dogoditi, mnogi postanu oružje zla. U svakom vremenu i svugdje ima onih koji zbog želje za moći, statusom, raznih ambicija pristanu služiti i stati uz ideje zla. Kad se te ideje nađu put među ljude, kad im dopustimo da se probiju, one zatruju društvo.

Izdvajamo